Hans Luther, njemački rudar u rudniku bakra, kao otac je želio za svoje dijete samo najbolje i nadao se da će sin Martin jednoga dana postati pravnik. Nakon završenog osnovnog i srednjeg obrazovanja budući vjerski reformator Martin Luther zaista je upisao studij prava na sveučilištu u Erfurtu, ali ga je ubrzo i napustio što je šokiralo njegova oca. Umjesto blistave karijere njegov se sin 1507. odlučio zarediti u prosjački red augustinaca i studirati teologiju, koju je diplomirao 1509. godine. Već dvije godine kasnije postao je profesor u Wittenbergu i propovjednik koji je odlično poznavao Bibliju, posebice Pavlove poslanice.

Rođen 10. studenog 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj, u neplemićkoj obitelji seljačkog podrijetla, strogo odgojen što je u ono vrijeme bilo normalno i opće prihvaćeno. Kao četrnaestogodišnjak, 1497. godine, odlazi na školovanje u Magdeburg. U Magdeburgu pohađa godinu dana katedralnu školu na kojoj su poučavala 'Braća zajedničkog života. 'Braća zajedničkog života', iako ne toliko poznati duhovni pokret, bio je vjerojatno najduhovniji i najpozitivniji pokret toga doba koji je visoko cijenio i sustavno proučavao Sveto Pismo, te tako izvršio veliki 'biblijski' utjecaj na mladog Luthera.

Camilo Torres je kolumbijski svećenik koji je napustio svećenički poziv i pridužio se kolumbijskoj gerili. Torres je šezdestih godina 20. stoljeća pokušao ujediniti ljevičarske struje u Kolumbiji kao odgovor na konsolidaciju desnih struja. Torres je brzo postao glas nezadovoljnih Kolumbijaca. Uvidjevši kako unutar katoličke kurije ne može ispunjavati svoju zadaću, napustio je svećeničku službu i prihvatio „jedino silu kao sredstvo revolucionarne borbe.“ Pristup Camilu Torresu je otežan zbog krajnjih suprotnih stavova koji pridonose legendi o Che Guevari u svećeničkoj halji, kako Torresa često nazivaju. Za jedne je Torres izdajnik i licemjer dok za druge predstavlja mitskog junaka koji je ustao protiv socijalne nepravde.

Cilj je ovoga rada predstaviti razloge koji su nagnali Camila Torresa na pristupanje gerili. U radu su također, koliko je to bilo u moguće, obrađene specifičnosti latinskoameričkog prostora. Zbog brojnih usporedbi s Che Guevarom u radu su predstavljene i neke dodirne točke koje spajaju ova dva gerilca.

Vrijeme je talog. Talog zaborava ili test. Hoće li spoznaje ispod taloga biti sačuvane stotinama godina nakon ili neće? Da smo Vi i ja živjeli kojim slučajem 1857. godine u Milanu i pratili glazbena događanja vjerojatno bismo čuli da postoji mlada talijanska skladateljica Carlotta Ferrari koja je upravo napisala svoju prvu operu. Čuli bismo i čitali u dnevnim novinama da je opera vrlo uspješno izvedena, uz odobravanje publike i kritičara. Čuli bismo na nedjeljnom ručku kod prijatelja da je skladateljica ne dobivši potporu od kazališta, sama prikupila sredstva za izvođenje svoje opere, angažirala pjevače, kostimografa, scenografa, svirače, uvježbala ih, razglasila izvedbu, pozvala publiku i sama dirigirala izvedbom. A možda bismo bili i sami prisutni na izvedbi opere 'Ugo'. Imali bismo mišljenje o skladateljici, autorici glazbeno-scenskog djela, ali i odlučnoj ženi i inicijatorici - organizatorici. I sami bismo vjerojatno nakon posjete operi organizirali nedjeljnu kavu, i sa znancima i prijateljima komentirali kako je bilo i što nam se svidjelo, a što nije.

Otto Viktor Karl Liman von Sanders bio je njemački general koji je vrhunac karijere doživio za vrijeme Prvog svjetskog rata u ulozi posebnog savjetnika i reformatora vojske Osmanskog Carstva. Ponajviše zahvaljujući njemu i njegovim savjetnicima Osmansko se Carstvo uspjelo obraniti od savezničkog naleta Dardanele u prvoj godini rata, a taj mu je uspjeh donio nadimak „Galipoljski lav“.

Pol Pot, rođenim imenom Saloth Sar, bio je Kamodžanski komunistički diktator i arhitekt smrti koji je uspostavio jedan od najcrnijih režima u ljudskoj povijesti. Rođen je 19. svibnja 1928. godine (prema nekim izvorima 1925. godine) kao sin uspješnog zemljovlasnika koji je imao dobre veze s Kambodžanskim kraljevskim dvorom.(1) Od rane dobi obitelj je ulagala u njegovo obrazovanje pa je poslan na školovanje, prvo u budistički hram, a zatim u privatnu katoličku školu. No, u nijednoj od tih ustanova nije se iskazao voljom i znanjem pa je odlučio iskušati se u tehničkoj školi. Uskoro je uspio dobiti vladinu stipendiju za školovanje u inozemstvu pa je upisao studij elektronike i radioveza u Parizu. U Parizu je živio od 1949. do 1953. godine, ali je više sudjelovao u tamošnjem komunističkom pokretu nego u svojim studentskim obvezama.(2) U sklopu svojih aktivnosti unutar komunističkog pokreta 1950. godine prisutan je u Jugoslaviji gdje u sklopu internacionalne radničke brigade sudjeluje u gradnji cesta.(3) Godine 1953., ponajviše zbog loših rezultata na fakultetu, vraća se u Kambodžu gdje se povezuje s lokalnim komunistima te započinje svoju političku i vojnu karijeru.

Jozef Tiso je rođen 13. listopada 1887. godine u mjestu Vel'ka Bytča (danas Bytča), a na krštenju je uz ime Jozef dobio i ime Gašpar koje ni on ni oni koju su ga znali nisu nikada koristili.(1) Odrastajući u izrazito religioznoj okolini kao drugorođeni sin bilo mu je na neki način predodređeno da postane svećenik. Nakon šest razreda škole odlazi u Žilinu na daljnje školovanje s ciljem da postane svećenik, a s istim ciljem 1902. godine odlazi na studij u Nitru.(2) Kao izrazito uspješan i nadaren student poslan je na prestižni bečki fakultet Pasmeneum na kojem 1910. godine diplomira teologiju.(3)

Ismail Enver se rodio u Istanbulu 23. studenog 1881. u obitelji koja je pripadala nižoj srednjoj klasi što mu nije davalo vjetra u leđa za postizanje velikih stvari u životu.(1) No, pohađanjem škole za vojne časnike dobiva šansu da uz pomoć vojske i pobjeda na bojnom polju ostvari veliki osobni uspjeh i probitak. Časničku je školu završio 1902. godine te je time stekao čin kapetana, a godine 1906. biva promaknut te dobiva čin bojnika.(2) Zatim je poslan u Solun da sudjeluje u radu osmanske Treće armije, a u tom grčkom gradu povezuje se s Komitetom za ujedinjenjenje i napredak koji je bio na čelu pokreta Mladih Turaka.(3) Prihvatio je ideje pokreta pa aktivno sudjeluje u revoluciji 1908. godine za vrijeme koje se promiče u jedno od glavnih vojnih lica revolucionarnog pokreta. Moć mu je narasla do te mjere da je mogao bez ikakvih posljedica narediti ubojstvo Nazim-bega, zapovjednika osmanskih trupa u Solunu, a pri tome mu nije smetalo što mu je Nazim-beg šurjak.(4) Nakon uspjeha revolucije i konsolidiranja vlasti Komiteta za ujedinjenje i napredak, Enver je u ožujku 1909. godine poslan u Berlin u službu vojnog atašea. U Berlinu Enver postaje zaljubljenik u njemačku vojsku, vojnu organizaciju i ratnu taktiku pa vjerojatno već tada počinje razmišljati o organizaciji osmanske vojske po uzoru na njemačku, što će mu kasnije i poći za rukom. U svibnju 1909. godine vraća se u Istanbul kako bi na čelu „Vojske oslobođenja“ sudjelovao u gušenju pokušaja kontrarevolucije kojeg su organizirali pristaše starog režima i sultana Abdulhamida.(5) Ustanak je ugušen, Abdulhamid je svrgnut s vlasti, a na njegovo mjesto je postavljen Mehmed Rešad (Mehmed V.). 

Svake godine u svijetu se proizvede velik broj filmova. A ipak svatko od nas može na prste jedne ruke nabrojati one koji nam mijenjaju život i način na koji ga osjećamo. Jedan od takvih filmova je „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) iz 1965.godine u kojem glume Julie Andrews i Christopher Plummer. Priča je to o obiteljskim vrijednostima i ljudskim idealima, o ljubavi između muškarca i žene, o roditeljskoj ljubavi i ljubavi prema domovini za koju se spremno podnosi žrtva. Film je snimljen prema autobiografiji Marie Auguste von Trapp, a priča je, vjerujem, svima poznata: umirovljeni pomorski časnik nestale k.u.k. monarhije, nakon smrti supruge živi sam s djecom na imanju blizu Salzburga. Kao guvernantu zapošljava mladu Mariju Kutscheru, novakinju iz obližnjeg benediktinskog samostana. Stega i spontanost, glazba, dječji nestašluci i fin kućni  odgoj, rađanje ljubavi između muškarca i žene te bijeg iz nacističke Austrije teme su filma.

Austrijski državnik Wenzel Anton Kaunitz-Rietberg rođen je 2. veljače 1711. u Beču kao izdanak stare češke plemićke obitelji iz Moravske. Njegov otac Maksimilijan Ulrich von Kaunitz i majka Marija von Ernestina Ostfriesland-Rietberg namijenili su mu svećenički poziv, međutim, Wenzel je svoju budućnost vidio u pravnoj znanosti koju je studirao i završio u Leipzigu. Nakon završenog studija Kaunitz počinje graditi državničku karijeru te postaje dvorski savjetnik, zatim austrijski diplomatski poslanik u Italiji, a 1744. ministar austrijske Nizozemske u Bruxellesu. Šest godina kasnije odlazi u Pariz kao veleposlanik, sve dok ga 1753. hrvatsko-ugarska kraljica i austrijska carica Marija Terezija nije imenovala državnim kancelarom i osobom od najvećeg povjerenja u pitanjima vanjske politike i međunarodnih odnosa.