Blažena Katarina Kosača Kotromanić rođena je u Blagaju blizu Mostara kao vjerojatno prvo dijete humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Točna godina rođenja ove pretposljednje bosanske kraljice nije točno utvrđena u povijesnim izvorima, pa se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. godine. Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikaša srednjovjekovne Bosne i vlasnik mnogobrojnih posjeda na teritoriju današnje Hercegovine, ali i Bosne, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Buduća je bosanska kraljica prvih dvadesetak godina života provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a kada se 1446. udala za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića, najveći dio vremena provodila je na kraljevskom dvoru u Kraljevoj Sutjesci.

Pošto su sinovi Stjepana II umrli za njegova života iz njegove obitelji nije imao tko naslijediti krunu. Ta čast je pripala Tvrtku, sinu Stjepanovog brata, kneza Vladislava. I do tad je knez Vladislav imao učešće u vlasti pomažući bratu u državnim poslovima. U vrijeme kad je preuzeo banski prijestol Tvrtko je imao petnaest godina, pa je sasvim razumljivo da je u njegovo ime vladao njegov otac, knez Vladislav. Kad mu je umro otac vršenje vlasti u ime Tvrtka I je preuzela njegova mati Jelena Šubić, sestra bana Mladena III Šubića. U prvim godinama vladanja nastojao je umanjiti djelovanje katoličke crkve u Bosni što se otkriva iz prepiske s lektorom đakovačke biskupije koje je otkrio biskup Petar Šikloš o čemu je obaviješten i ugarski kralj Ludvig.

Obitelj Rizvanbegović iz Stoca je preko stotinu i dvadeset godina upravljala Vidoškom kapetanijom, a njen zadnji kapetan Alibeg je najzaslužniji za administrativni i privredni razvoj istočne Hercegovine. Obitelj Rizvanbegovića, imala je posjede u Stocu, Mostaru, Blagaju na Buni i u Hutovu i posjedovala je najveći povijesni značaj, a njen prvak Alipaša bio je najznačajnija ličnost Hercegovine u XIX stoljeću. Ova obitelj dala je stolačkoj kapetaniji nekoliko kapetana i dužnosnika koji su utjecali na ulogu Hercegovine, smještene između Dubrovnika, značajne razvojne točke na moru, Bosne, u reformskim previranjima, i Crne Gore, koju prate različite teškoće prelaska sa rodovsko-plemenskog društva na početne oblike državne organizacije, te mletačke i habsburške Dalmacije, odvojene od Bosne i Hercegovine. Vrlo važno mjesto u povijesti Hercegovine ovoga perioda zauzima odnos među najuglednijim hercegovačkim obiteljima koje se zadržavaju na kapetanskim položajima i imaju vodeću privrednu i političku ulogu u Hercegovini: Čengići, Resulbegovići, Šarići, Redžepašići i Gavran-kapetani.

Oni su srednjevjekovna obitelj koja je u doba kraljevine Bosne (kraj XIV i prva polovica XV stoljeća) upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne. Rodonačelnik im je bio Jablan, a Raden Jablanić se spominje još 1380. godine Njihov najpoznatiji predstavnik bio je Pavle Radenović. Sa završetkom osmanskog osvajanja kraljevine Bosne 1463. Pavlovići nestaju sa povijesne scene. Ime im je ostalo u turskom toponimu Pavle – ovasi, današnje Pale kod Sarajeva.

Kako se sve dotadašnje ratovanje Mladena II. Šubića pretvorilo u stalne poraze, u Bosni su osjetili priliku da se konačno otarase bana. Osim tog, krstjani su se ponovo pobunili, a to se vidi iz pisma koje je pisao papa Mladenu. Ipak, prisjetio se da u Dubrovniku borave sinovi i supruga pokojnog bana Stjepana I. Kotromanića i dođe na ideju da ih iskoristi. Osim toga, mogao je sasvim jasno videti da krstjani upravo najstarijeg sina Stjepana I., koji se zvao također Stjepan (II.), priznaju za bana Bosne, smatrajući da po redu naslijeđa njemu pripada banska čast. Za Bošnjake Mladen II. Šubić nije bio ban kojeg bi oni priznavali i smatrali su ga uzurpatorom.

Od ženidbe sa Dragutinovom kćerkom potpao je ban Stjepan I pod njegov utjecaj i mnoge stvari koje je činio bile su plod Dragutinove volje. Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava IV. 1290.  stvari su se promijenile. Pošto Ladislav IV. nije imao djece postavilo se pitanje nasljednika ugarske krune. Ipak, vrlo brzo nakon kraljeve smrti okrunjen je za novog kralja njegov rođak Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.). Pošto je imao jaku opoziciju odmah su počele intrige. Kao najopasniji protivnik pojavio se napuljski kralj Karlo II (pripadnik Anžujske dinastije), muž Marije, inače sestre kralja pokojnog Ladislava IV. (1272.-1290.), koji je za svoga sina Karla Martela zatražio ugarski prijestol Arpadovića. Ova je stranka bila vrlo jaka pa je na kraju papa Nikola IV. okrunio Karla Martela (1290.-1295.) za ugarskog kralja. Uz ovu stranu tada su pristupili i najjači hrvatski velikaši, bribirski knezovi Šubići: Pavle I., Juraj II. i Mladen I. Kako je Dragutinova kćerka Urošica bila udata za Pavla I. Šubića sasvim je razumljivo da su Dragutin i njegov zet, ban Stjepan I. Kotromanić, pristupili odmah uz njih.

Dinastija Kotromanići

Najpoznatija legenda o porijeklu dinastije Kotromanić i o njihovom prezimenu je ona koju prezentira Mavro Orbini u svom djelu „Kraljevstvo Slavena“. Po njemu, nakon smrti Kulina bana, ugarski kralj, (Emerik ili Ladislav IV su vladali 1204. kad je umro Kulin ban), ali ne kaže se koji je kralj u pitanju Bosnu u je poslao jednog svog velikaša, porijeklom Nijemca, koji je imao zadatak zauzeti Bosnu. On se zvao Kotroman, a kako je bio vješt ratnik uspio je vrlo lako obaviti zadatak. Za nagradu, kralj ga je postavio bosanskim banom. Da je legenda uhvatila korjena vidi se iz nekih dubrovačkih pisama gdje se ban naziva „Cotromano Goto“. Danas se zna da Kotromanići nisu stranog, dakle ni gotskog ili germanskog porijekla i da potiču iz neke bosanske plemićke kuće, a da je ban Prijezda I osnivač ove dinastije. To djelimično potvrđuje i Mavro Orbini kad navodi da je: „njihova obitelj gotovo uvijek vladala u Bosni. Nekad su to bili banovi, a nekad kneževi“.

Bana Stjepana naslijedio je po svemu sudeći nasilno ban Matija Ninoslav. Njega su na bansku čast uzdigli krstjani, što je pomalo čudno budući da je u prvo vrijeme ban Ninoslav (dok nije postao ban) bio protivnik krstjana, vjeran ugarski vazal i gorljivi katolik. Spomenuti papa Grgur IX piše mu ljubazna pisma i obraća mu se sa „Grleći te iskrenom ljubavi, tvoju osobu i tvoju zemlju Bosnu primamo pod zaštitu sv. Petra i našu sa svim imanjima, koje sada pravedno držiš, i utvrđujemo te zaštitom ovoga pisma te strogo zabranjujemo, da se bilo tko usudi da te uznemirava, dok ostaneš u katoličkoj vjeri.“

Kulin ban je sa ženom Vojislavom imao sina Stjepana (1204.-1232.) koji ga je naslijedio na prijestolu Bosne, zapravo izabran je na Stanku Bosne (vlada) i bosanskom državnom Saboru od velikaša. Od početka vladanja ban Stjepan je imao dobre odnose s ugarskim dvorom i tamo je često boravio. U Bosni nije bio mnogo omiljen budući da je progonio krstjane, što govori da se na vlasti održavao isključivo zahvaljujući ugarskoj pomoći. Ban Stjepan je imao ženu Anku i sina Sebislava. Iz 1223. potiču prvi podaci o utjecaju Crkve bosanske na zapadne heretičke crkve u Italiji – katare i Francuskoj – albigenze.