Talibani

Iste godine (1989.) kada je Abdulah Jusuf Azam ubijen u nikad razjašnjenom antentatu umiruće Sovjetsko carstvo povuklo je svoje postrojbe iz Afganistana. Naredne tri godine mudžahedini su nastavili svoju borbu protiv komunističkog režima predsjedinka Nadžibulaha. Mudžahedini su bili podijeljeni na frakcije koje se nisu mogle dogovoriti oko podjele vlasti pa je izbio građanski rat. Prvenstveno su se sukobile snage predsjednika Burhanudina Rabanija i njegovog vojnog zapovjednika Ahmeda Šaha Masuda iz stranke Džamiat-i-islami sastavljene većinom od Tadžika sa paštunskim borcima Gulbudina Hikmetjara iz stranke Hizb-i islami. Masud i Hikmetjar bili su istaknuti mudžahedini u džihadu protiv Sovjetskog Saveza i obojica su bili gorljivi islamisti. Građanski rat je teško pogodio ionako napaćeni narod Afganistana koji se pretvorio u niz malih teritorija pod kontrolom lokalnih, često vrlo nasilnih i samovoljnih zapovjednika.

Uvod

Sedamdesete godine 20. stojeća bile su obilježene valom ljevičarskog terorizma skupina poput njemačkog RAF-a (bande Baader-Meinhof) i talijanske Brigate Rosse (Crvene brigade). Nakon završetka hladnog rata njihovu ulogu su na neki način preuzele skupine sa islamističkim predznakom, što je svakodnevno prisutno u medijima, pa se islam posljednjih desetljeća najčešće povezivao sa ratovima, nasiljem i bombašima samoubojicama. Islam ipak ne propagira bezrazložno nasilje i kao religiju i civilizaciju ga ni u kom slučaju ne možemo suditi kroz djelovanje ekstremista ništa više nego što možemo suditi Nijemce kao narod kroz djelovanje bande Baader-Meinhof. Često se i zaboravlja kako ni nakon hladnog rat sav terorizam usmjeren prema zapadnim zemljama nema islamski predznak i kako je SAD u posljednjih petnaestak godina bio meta i terorista iz redova američkih ekstremnih desničara, poput Timothya McVeigha koji je 19. travnja 1995 izveo napad u Oklahoma Cityu.

Vjerojatno najupečatljiviji događaj "našeg" 21. stoljeća (barem do sada) zasigurno je teroristički napad na njujorške "Blizance". Prije točno šest godina skupina terorista zrakoplovima je napala zgrade Svjetskog trgovačkog centra i Pentagona. Tri su zrakoplova pogodila svoj "cilj" dok se treći srušio u Pensilvaniji. U nastavku članka pokušat ću rastumačiti činjenice, povode te teorije zavjere vezane u napade.

Nakon smrti u Stammheimu cijela se Njemačka nadala da je teroristička noćna mora završena. Na nesreću usljedilo je još puno otmica i ubojstava. Treća, četvrta i peta generacija RAF-a su nastavile raditi ono što njihovi utamničeni prethodnici nisu više mogli činiti. Između 1978. i 1982. godine nove generacije ljevičarskih terorista dobile su utočište na Bliskom istoku, a dio njih se sakrio uz pomoć istočno njemačke službe sigurnosti (Stazi). Monhaupt i Klar su predvodili nove akcije. U rujnu 1981. godine protuoklopnim projektilom su napali generala Kroesena. Preživjeli general Frederick James Kroesen je tada bio zapovjednik američkih snaga u Europi. Početkom osamdesetih glavni cilj operativaca RAF-a bio je zapovjednik NATO-a general Alexander Haig. Christian Klar, Brigitte Monhaupt i Adelheid Schulz su uhićeni u studenom 1982. godine.

U siječnju 1977. godine je RAF grupa zatvora Stammheim dobila još jednu članicu – premještena je Irmgard Möller. 10. siječnja je opozvan sudac Prinzing – opoziv zbog pristranosti. Naslijedio ga je sudac Foth. U veljači dolazi do sve češćih sukoba zatovrenika i čuvara u Stammheimu.

U ožujku su ministar pravosuđa i ministar unutrašnjih poslova Bad-Württemberga priznali na konferenciji za tisak da je savezna tajna služba (BND Bundesnachrichtendienst – Savezna obavještajna služba) instalirala prislušne uređaje u sedam ćelija u Stammheimu, kako bi mogli prisluškivati razgovore između odvjetnika i zatvorenika prije početka procesa. Nisu priznali da se još od ožujka 1975. godine prisluškuju ćelije u kojima su bili zatvoreni pripadnici RAF-a i srodnih grupacija. Odvjetnici obrane su nakon tog priznana bezuspješno tražili suspenziju procesa. 29. ožujka 1977. Jan-Carl Raspe, Andreas Baader i Gudrun Ensslin posljednji put se pojavljuju na sudu. Baader je napisao molbu da se pozovu kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt, optužujući ih za proganjanje RAF-a od 1972. godine jer su "odobrili koncepciju antibubverzivnog rata suprotnog običajnom pravu".  Jan-Carl Raspe pozvao je tajne službe da se izjasne u vezi afere prisluškivanja, a Ensslinova je najavila novi štrajk glađu. Njezin je odvjetnik odstupio pozivajući se na incident s prisluškivanjem. Sljedećeg su dana zatovrenici RAF-a stupili u četvrti štrajk glađu, tražeći prema preporukama medicinskih stručnjaka da budu stavljeni u grupe od 15 do 20 osoba, te barem minimalna ista prava kakva su priznata ratnim zarobljenicima.

11. svibnja u bombaškom napadu RAF-a na kantinu Glavnog stožera Petog američkog korpusa poginuo je potpukovnik Bloomqouist i ranjeno je trinaest vojnika. Materijalna šteta je procijenjena na oko miljun DEM-a. RAF je ultimativno zahtijevao od Amerikanaca trenutni prestanak miniranja sjevernovijetnamskih luka. 12. svibnja u bombaškom napadu na policijsku postaju u Augsburgu ranjeno je pet policajaca, a u bombaškom napadu na BKA u Münchenu uništeno je 60 automobila. Uskoro su pripadnici RAF-a započeli napade kojima su skretali pozornost javnosti na uvjete u kojima su držani njihovi drugovi u njemačkim zatvorima. Izolacijska tortura u njemačkim zatvorima bila je dio toga. 24. svibnja u bombaškom napadu na vojarnu Campbell poginulo je troje Američkih vojnika, a ranjeno je još petero. Zgrada koja je oštećena u napadu je prvobitno bila označena kao računalna zgrada, da bi se kasnije otkrilo da su tu ustvari bila smještena neka "super-računala" pod nazorom CIA ili NSA.

Terorizam je u kasnim 1960-im godinama terorizam postao stvarnom snagom i zauzeo čvrst položaj u nacionalnoj i međunarodnoj politici. Godina 1968. najbolji je pokazatelj toga trenda. Tada su Palestinci nakon arapsko-izraelskog rata započeli akcije zračnog terorizma, nemiri u Francuskoj, Gvatemali, Kini, afirmacija Crnih pantera u SAD-u, vijetkonška Teth ofenziva i na to vezani studentski proturatni pokret u SAD-u i širom Europe.

Terorizam nije pojam vezan samo uz najnovije moderno doba. Sama riječ proizlazi iz termina "teror" i pojavljuje se prvi put za vrijeme jakobinske diktature u francuskoj revoluciji. U Klaićevom Rječniku stranih riječi teror je definiran kao "primjena nasilja sve do fizičkog uništenja protivnika".  Sama definicija terorizma se mijenja ovisno o vremenu i mjestu pisanja autora. Mogli bi kao dovoljno neutralnu definiciju odabrati sljedeću: "Terorizam je specifičan oblik agresivnog djelovanja protiv naroda, životne sredine i materijalnih dobara neke zemlje u miru i u ratu." (Cvjetković, 2002., 35). Još jedna "prikladna" definicija bi bila: "Terorizam je namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih kako bi se u njih utjeralo strah radi neke političke svrhe." (Harmon, 2002., 19). Teror je pokušaj uništavanja ili u najmanju ruku zastrašivanja nekog protivnika.