Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima na kojem je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). Žene su u Deklaraciji tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke, svojim glasnim traženjem ženskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Rad žena i njihov život uziman je zdravo za gotovo. To je razlog zašto u zapisima nema žena. Službeni spisi pomno bilježe godišnje prinose ratara, ali se ne pita koliko je toga proizvedeno zahvaljujući ženskom radu. Budući da je žena pripadala mužu, pripadali su mu i njezin rad i njegovi plodovi. U priručnicima s početka novoga vijeka popisani su poslovi koje sve djevojke moraju naučiti do svoje udaje - presti, tkati, šiti i izrađivati odjevne predmete svih vrsta, kuhati, brinuti se o vrtu i domaćim životinjama… Očito je odrastanje u ženu bio beskrajan posao. Budući da je dvanaest godina sve do 19.st. bila donja dobna granica za udaju u cijeloj Europi, mada je stvarna dob udaje bila nešto viša, te su djevojčice zacijelo bile jako zaposlena djeca.

U primitivnim društvima vjerovalo se da je žena božansko, a ne ljudsko biće, obdarena najvažnijom moći na svijetu-rađanjem. Smatralo se da se djeca jednostavno rađaju ženama, i samo su žene mogle stvoriti novi život pa su u skladu s time i štovane. Zatim je otkriveno načelo razmnožavanja te počinje dominacija muškaraca. Žene gube svaku društvenu ulogu osim rađanja djece.

Mnogi starovjekovni zakonici bave se i pravima žena. Jedan od najstarijih i najbolje sačuvanih je Hamurabijev zakonik iz 17.st.pr.Kr. iz Babilona. Prema tom zakoniku koji je  poznat po načeli ''oko za oko, zub za zub'', žena u braku zadržava miraz u svom vlasništvu do svoje smrti, nakon toga ga nasljeđuju djeca, ali njime u toku braka upravlja muž. Također je muž dužan u slučaju razvoda, kada žena dokaže da je muž krivac za razvod, uzdržavati ženu i djecu. Ali u slučaju da žena javno ponižava muža ili je rastrošna muž je može pretvoriti u robinju i uzeti drugu ženu. Također muž ima pravo na mjestu ubiti ženu nevjernicu.

Povijest su pisali muškarci te zbog toga prevladavaju politički i vojni događaji u povijesnoj literaturi. Zanemaruju se žene kao aktivne sudionice u oblikovanju civilizacije. Prevladavalo je mišljenje da je aktivnost u javnom životu muška uloga, dok je privatnost doma domena žene. U literaturi se spominju muški lovac, muški obrtnik, muški umjetnik… te možemo doći do zaključka da su muškarci jedini nositelji svake vrste napretka tijekom povijesti. Istina je da su žene u svim razdobljima bile aktivne ali je to velikim dijelom zaboravljeno i zanemareno. Žene su obavljale niz djelatnosti i vještina koje su razvijale i generacijama prenosile. Malo je žena dospjelo u povijesne knjige, ''isplivale'' bi samo u pomanjkanju muškaraca na vodećim položajima (npr. Kleopatra, Ivana Orleanska, Elizabeta I.).