Talibani

Iste godine (1989.) kada je Abdulah Jusuf Azam ubijen u nikad razjašnjenom antentatu umiruće Sovjetsko carstvo povuklo je svoje postrojbe iz Afganistana. Naredne tri godine mudžahedini su nastavili svoju borbu protiv komunističkog režima predsjedinka Nadžibulaha. Mudžahedini su bili podijeljeni na frakcije koje se nisu mogle dogovoriti oko podjele vlasti pa je izbio građanski rat. Prvenstveno su se sukobile snage predsjednika Burhanudina Rabanija i njegovog vojnog zapovjednika Ahmeda Šaha Masuda iz stranke Džamiat-i-islami sastavljene većinom od Tadžika sa paštunskim borcima Gulbudina Hikmetjara iz stranke Hizb-i islami. Masud i Hikmetjar bili su istaknuti mudžahedini u džihadu protiv Sovjetskog Saveza i obojica su bili gorljivi islamisti. Građanski rat je teško pogodio ionako napaćeni narod Afganistana koji se pretvorio u niz malih teritorija pod kontrolom lokalnih, često vrlo nasilnih i samovoljnih zapovjednika.

Uvod

Sedamdesete godine 20. stojeća bile su obilježene valom ljevičarskog terorizma skupina poput njemačkog RAF-a (bande Baader-Meinhof) i talijanske Brigate Rosse (Crvene brigade). Nakon završetka hladnog rata njihovu ulogu su na neki način preuzele skupine sa islamističkim predznakom, što je svakodnevno prisutno u medijima, pa se islam posljednjih desetljeća najčešće povezivao sa ratovima, nasiljem i bombašima samoubojicama. Islam ipak ne propagira bezrazložno nasilje i kao religiju i civilizaciju ga ni u kom slučaju ne možemo suditi kroz djelovanje ekstremista ništa više nego što možemo suditi Nijemce kao narod kroz djelovanje bande Baader-Meinhof. Često se i zaboravlja kako ni nakon hladnog rat sav terorizam usmjeren prema zapadnim zemljama nema islamski predznak i kako je SAD u posljednjih petnaestak godina bio meta i terorista iz redova američkih ekstremnih desničara, poput Timothya McVeigha koji je 19. travnja 1995 izveo napad u Oklahoma Cityu.

Uvod

Malo je vjerojatno da države mogu graditi svoj ugled i uspjeh isključivo na vojnoj sili. Mletačka republika, Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo kao i Titova Jugoslavija posjedovale su dobro obrazovano i sposobno činovništvo i diplomate, kao i solidne političke elite, socijalnu politiku te sudove koji su bili vrlo dostupni njenom stanovništvu.

Već duže vrijeme nijedan projekt branitelja nije privukao takvu pozornost učenika i djelatnika škola kao što je to Ponos domovine u Hrvatskoj ali i izvan Hrvatske. Ovo je hvalevrijedan projekt po svojim ciljevima i sadržajima koje je potrebno realizirati da bi Ponos domovine doista uspio. Iza projekta stoji braniteljska zadruga „Studium“ koja se do sada bavila različitim oblicima rada. Posebno su zapaženi: vratimo ponos Hrvatskoj, organizacija glazbenog festivala Hrvatski pleter te projekt Ponos domovine.

Sijamski blizanci su identični blizanci kod kojih nije došlo do potpune podjele tijekom ranog fetalnog razvoja, tako da mogu dijeliti dijelove tijela ili organe. Taj naziv "sijamski" potječe iz sredine XIX. stoljeća kada su braća Chang i Eng stekli veliku slavu putujući diljem svijeta. Prvi imenom zabilježeni "sijamski blizanci" se spominju od XII. stoljeća. cijeli članak ovdje

Cilj ovog rada je prikazati bogatstvo slavonske ravni unutar čijeg krajobraza nalazimo mnoštvo dvoraca, vila, ljetnikovca i kurija koje u svom neposrednom okruženju posjeduju perivoj ili veći vrt, a do danas nisu dovoljno istraženi niti valorizirani. Zabilježiti takove specifičnosti i determinante krajobraza danas je iznimno važno jer smo svakim danom svjedoci nestajanja povijesno-kulturnih vrijednosti i promjena unutar krajobraza koji bez tih vrijednosti gubi svoj značaj. Takav objekt je i vila Blau-Hengl-Janković-Knobloch, u narodu poznatija kao Dvorac Pomoćin, smještena unutar polja između Cepina i Vuke. Praćenjem mijena i devastiranja ovog objekta, kao i proučavanjem arhivske građe i iz razgovora s danas još živućim bivšim vlasnicima, te snimkama na terenu nastao je ovaj rad koji ima osnovni cilj determinaciju i valorizaciju Dvorca Pomoćin kao i vrijednog perivoja koji ga okružuje, a time i valorizaciju dijela krajobraza slavonske ravni gdje su takovi objekti posebnost.

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno turska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično. Osim turskog pješaštva i konjaništva  koje je uglavnom lako oklopljeno te vrlo mobilno, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama turske armije koje prijevoze bombarde(1), odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za razbijanje većih utvrđenja i opkopa. Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.

Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima na kojem je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). Žene su u Deklaraciji tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke, svojim glasnim traženjem ženskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Rad žena i njihov život uziman je zdravo za gotovo. To je razlog zašto u zapisima nema žena. Službeni spisi pomno bilježe godišnje prinose ratara, ali se ne pita koliko je toga proizvedeno zahvaljujući ženskom radu. Budući da je žena pripadala mužu, pripadali su mu i njezin rad i njegovi plodovi. U priručnicima s početka novoga vijeka popisani su poslovi koje sve djevojke moraju naučiti do svoje udaje - presti, tkati, šiti i izrađivati odjevne predmete svih vrsta, kuhati, brinuti se o vrtu i domaćim životinjama… Očito je odrastanje u ženu bio beskrajan posao. Budući da je dvanaest godina sve do 19.st. bila donja dobna granica za udaju u cijeloj Europi, mada je stvarna dob udaje bila nešto viša, te su djevojčice zacijelo bile jako zaposlena djeca.