Nakon bitaka kod Abensberga i Eckmühla, Napoleon je zauzeo Beč 13. svibnja 1809. Njegov cilj bio je slomiti vojsku nadvojvode Karla Habsburškog i tako uništiti glavninu austrijske vojske. Iako se očekivalo da će se to dogoditi kraj Brna, sukob se odigrao mnogo bliže Dunavu. U toj bitci istaknut će se jedan od najodanijih Napoleonovih maršala i njegov osobni prijatelj, Jean Lannes.

Svojedobno je Poljska u zajednici s Litvom bila jedna od najprostranijih država Europe. Poljsko-Litvanska Unija nastala je sporazumom 1358. u Krewu ženidbom Jagela - kneza Velike Kneževine Litve s Jadvigom Ugarskom, maloljetnom kraljicom Poljske i pokrštavanjem tada još poganske Litve. Unija se prostirala na području od 1,1 milijuna km2, a naseljavale su je razne etničke skupine: Poljaci, Litvanci, Nijemci, Ukrajinci, Rusini, Židovi, Tatari, Armenci, svaka sa svojim posebnostima. Od samog nastanka, Uniju su ugrožavale susjedne zemlje. U strahu od njenog jačanja, susjedi su ratovali su protiv Unije i oduzimali joj granične teritorije. Borbe su se vodile s Državom Njemačkog Križarskog Reda, Ruskim i Osmanskim Carstvom, Ugarskom i Češkom, Tatarima, Švedima, Prusima i Kozacima.

Parne lokomotive su već više od dvjesto godina u upotrebi i u nekim državama će još dugo prevoziti putnike i robu. Prvi pokušaji izrade lokomotive na parni pogon sežu u kraj XVIII. i početak XIX. stoljeća. Kako bi pojasnili razvoj lokomotive moramo pojasniti i opseg potreba zbog kojih je došlo do razvoja lokomotiva. vrijedan izvor za ovaj članak je bio serijal članaka u online izdanju novina „The Northern Echo“ koje su uz kritički osvrt prenosile tadašnje novinske natpise.

Uzroci i posljedice

Kronična i bezizgledna situacija u kojoj se kraljevina Poljska našla u 18. stoljeću imala je dugosežne uzroke u prošlosti. Poljska kao država formirana je u 10. stoljeću objedinjavanjem plemenskih saveza Poljana, Šlezijaca, Vislana, Pomorjana i drugih plemena koja su živjela na tom području. Temelje srednjevjekovnoj poljskoj državi udario je knez Mieszko, rodonačelnik dinastije Pijastovića. U 11. stoljeću Poljska postaje kraljevinom za Boleslava I. Hrabrog (1025.). Dinastija Pijastović vlada sve do kraja 14. stoljeća, kada posljednji Pijastović Kazimir III. Veliki (1310.-1370.) umire bez muških nasljednika.

Napoléon se s 3 pisma obraća svome posinku, Eugène de Beauharnais, koji je bio sin iz prvog braka njegove supruge Josefine i generala de Beauharnais. Njega je Napoléon posinio i imenovao pod kraljem Italije, u čiji je sastav ušla Dalmacija. Imperator nije bio u Dalmaciji, a pisma je pisao iz svoga dvorca Saint-Cloud, koji se nalazi zapadno od Pariza, na pola puta prema Versaillesu.

Napoleon Bonaparte jedna je od ličnosti koje su obilježile povijest čovječanstva, te predmet brojnih rasprava. Zahvaljujući promidžbi u svoju korist, svojedobno je postao jako popularan među svojim vojnicima i širokim masama. Memoari „Besmrtnog Bonapartea“(2), kako su ga nazivale tadašnje novine, nastali kasnije na Svetoj Heleni bili su početak mita o Napoleonu koji će kasnije postati inspiracija brojnim autorima, od starijih književnika poput Tolstoja, Stendhala ili Balzaca do suvremenih autora čija su djela u novije vrijeme mnogo puta prilagođena za velike i male ekrane.

Revolucionarna Francuska okrenula je gotovo cijelu Europu protiv sebe. Između 1792. i 1806. borila se protiv četiriju koalicija i svaki put je trijumfirala. S Napoleonom na čelu, Francuska je uspostavila vlast u većem dijelu Europe, a zemlje koje su se našle pod njezinom vlašću susrele su se s njezinim liberalnim idejama i zakonima. Ali to je bila samo varka kojom se željela prikriti diktatura, tako da je stanovništvo tih zemalja uskoro počelo pružati otpor. Francuska se ispočetka protiv koalicija koje su osnovali njezini protivnici samo borila, ali tek je s Napoleonom prešla u napad. Velike suprotnosti i nesuglasice između saveznika pridonijele su njihovom porazu kao i vojska koja je bila organizirana po starim načelima.

U početku je engleski kralj Henrik VIII. (1509. – 1547.) pokušavao pobiti Lutherove kritike (vrhunac je bio 31.listopada 1517. kada je Luther na vrata crkve u Wittenbergu  prikucao svoje prigovore protiv indulgencija (prodaja oprosta), tzv. 95 teza) te je izdao Zakon o sedam sakramenata. U to vrijeme papa je bio Lav X. koji je Henriku VIII. dao titulu „branitelj vjere“. Međutim, naklonost pape ubrzo će nestati jer je Henrik VIII. bio zagovaratelj nacionalne autonomije i provoditelj monarhijskog apsolutizma te mu je za njegova nastojanja i stavove probitačnija i korisnija bila reformacija. Na to da se potpuno okrene od katoličanstva i od pape utjecao je jedan događaj iz osobnog života.

Veličanje vladara, sjajno doba umjetnosti i znanosti

Ministar Colbert i kralj dijelili su istu viziju, ideju o glorifikaciji, uzvišenju institucije monarha i monarhije. Kult kralja štovao se je i veličao kroz sve oblike likovne umjetnosti. Kralj je bio mecena umjetnosti, pokrovitelj umjetnika od kojih su neki imali svjetski priznati status i renome poput Jean Baptiste Moliera, Charles Lebruna, Louis le Vau, Jules Mansarta, Jean Baptist Lullya….Uz umjetnost velika pažnja se je pridavala i znanosti, tako je 1666. godine osnovana Akademija znanosti, a nedugo zatim i  pariški Observatorij (1667.). U narednom desetljeću osnovane su i Arhitektonska (1671.) i Muzička (1672.) akademija. Pridavanje važnosti znanosti imalo je za cilj jačanje države kroz tehnička dostignuća i inovacije.

Centralizacijom i modernizacijom do suvremenog društva

Veliko stoljeće – Francuska

Vladavina Louisa XIV predstavlja jedno od najsjajnijih i najuspješnijih razdoblja francuske povijesti, razdoblje u kojem je Francuska bila dominantna sila u Europi s najvećim političkim i vojnim utjecajem. U toj epohi Seicenta ostvaren je jedan od najvećih poleta francuske monarhije. U periodici termin za to razdoblje je „Grand Siecle“ (Veliko stoljeće). Za vrijeme „Velikog stoljeća“ vođeni su gotovo neprestano ratovi za prevlast u Europi. Unatoč tome to je bilo i sjajan period za umjetnost i znanost koje su usprkos tim burnim vremenima prosperirale.