Osim što su bili ponajveći masovni ubojice u povijesti čovječanstva, njemački su nacisti bili i najveći kradljivci koje je svijet ikada upoznao. Iz okupiranih teritorija diljem Europe i država koje su bile u vazalnom odnosu prema Trećem Reichu krali su gotovo sve – od sirovina i gotovih industrijskih proizvoda do proizvoda široke potrošnje. Često je krađa na neki način bila legalizirana, ali uvijek se odvijala manje ili više prisilnim metodama. S najviše entuzijazma i organiziranosti provodili su krađu umjetničkih dijela i predmeta izrađenih od plemenitih metala. Pri tome su jednakim žarom pljačkali kako pojedince tako i okupirane države, odnosno njihove nacionalne galerije, muzeje i crkve. Slične krađe, manje ili više sustavne i planirane, događale su se i za vrijeme prijašnjih ratova, ali nikada nitko krađu umjetničkih djela nije uzdigao na takvu industrijsku razinu kakvu su organizirali njemački nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Od kraja 1943. Amerikanci su preuzeli inicijativu u ratu na Pacifiku i u Aziji: zauzevši otočje Marshall, počeli se približavati Japanu «žabljim skokovima», strateški zauzimajući otoke koji su do tada bili u rukama Japanaca. Gubitak otoka Saipan u Marijanskom otočju (15. VI. 1944.) Japanci su doživjeli kao «izravan ubod u srce Carstva». Vojnici, a i njihovi zapovjednici, započeli su činiti samoubojstva kako bi izbjegli sramotu poraza.

Rat je ozbiljna rabota koja razara ljudske živote ne samo smrću, već i teškom psihičkom traumom, kao i materijalnim gubitkom. Jedna tako ozbiljna i dalekosežna aktivnost mora imati valjan i značajan povod da bi dobila dogovorni pristanak javnosti, važne ne samo u demokracijama nego i u totalitarnim i autoritarnim sustavima. Koji će to povod biti i kako će biti artikuliran ovisi o puno čimbenika, tako da ih u različitim vremenima, odnosno u istom vremenu, a u različitim društvima nalazimo svakakvih, od oslobađanja Isusovog groba, preko Bismarckove „krize“ oko Schleswig-Holsteina, potonuća USS Maine u Havani, pa do Tonkinškog incidenta i Saddamovog kemijskog oružja, a sve su ih vladajuće elite ili proizvele, ili nerazmjerno napuhala uz bezobzirnu upotrebu (više ili manje) sofisticirane propagande. Hitler i nacisti nisu bili iznimka od pravila. Izlika za rat trebala im je zbog međunarodne javnosti koju se Hitler nadao još jednom prevariti bismarckovskim trikovima, a i zbog domaće javnosti tj. zbog stvaranja agresivnog ozračja i dizanja borbenog morala čitave nacije.

Radio Beograd je tijekom Drugog svjetskog rata igrom slučaja prvi emitirao pjesmu Lili Marlen, pjesmu koja je vjerojatno najpoznatija melodija tog vremena. Mnogi su vjerovali da je Lili Marlen i pjevačica koja pjeva taj romantični napjev. Sjetni pjesmuljak o ljubavi djevojke i vojnika bio je na usnama mnogih osovinskih i ponekih savezničkih vojnika. Najpoznatiju izvedbu „Lili Marlen“ je snimila njemačka glumica i pjevačica Marlene Dietrich, koja je pred nacizmom prebjegla u SAD.

Zadnja postaja – Rossum

Put za Rossum, tzv. put br. 2, bio je postavljen okomito na dominantni gorski greben uzdužne osi smjera istok-zapad, i bio je lako branjiv. Na nekim dijelovima put nije bio više od usjeka među liticama, a čitavom je dužinom bio obrastao gustom prašumom s obiju strana. Problem navale takvim terenom postavljao je pred napadača dvije, podjednako loše, alternative: izvoditi bočne manevre, koji će zbog gustog raslinja oduzeti puno vremena i energije; ili napadati frontalno, što može značiti visoke gubitke s obzirom na konfiguracijom zemljišta ograničen broj trupa koje su se mogle poslati u juriš.

Ideja

Od samog početka II. svjetskog rata njemačko je podmorničko zapovjedništvo kanilo riskirati jednu podmornicu za prodor u britansku pomorsku bazu Scapa Flow na Orkneyskim otocima. Dva su takva pokušaja u I. svjetskom ratu neslavno propala: prvi u studenom 1914. kad je U-18 Kapitänleutnant (poručnik bojnog broda) Henninga prodrla u Scapa Flow no bila uništena, a posada zarobljena; drugi u listopadu 1918. kad je UB-116 kapetana fregate Emsmanna pri pokušaju prodora naletjela na minu i potonula s cjelokupnom posadom. Unatoč tim događajima kontra-admiral Dönitz je 1939. ocijeno potencijalnu nagradu vrijednom rizika. Postojala je velika vjerojatnost da žrtvama postane čak nekoliko vrijednih jedinica poput teških krstarica i/ili bojnih brodova. Osim velikog materijalnog gubitka to bi svakako predstavljalo udarac britanskom moralu, pogotovo uzme li se u obzir oduševljenje nepobjedivom britanskom mornaricom, a Nijemci bi dobili prvoklasno gorivo za  propagandni stroj.

Iskrcavanje na Manus

Nakon što je 1. brigada slomila organizirani otpor na Los Negrosu došao je red na 2. brigadu da isto napravi na Manusu. Amerikanci nisu znali s kolikim će se brojem neprijatelja sukobiti, ali su znali da će naići na fanatičan otpor već otpisanog ljudstva. Obavještajci su broj borbeno sposobnih Japanaca procijenili na 2.700. Osim Japanaca, na Manusu je protiv napadača bio i izrazito neprohodan teren: prašumski, močvarni ili gorski. Samo su četiri «ceste» bile dovoljno izdržljive za vojna vozila, a u kišnoj sezoni je i njihova služnost bila upitna. Unatoč nepovoljnim okolnostima Amerikanci su izabrali pristup sasvim suprotan onome s Los Negrosa. Odlučili su se protiv direktnog iskrcavanja u Lorengau (pored kojeg je bio i pomoćni aerodrom) zbog toga što je mjesto bilo utvrđeno, a morski su prilazi, kako su napadači vjerovali, bili zasuti podvodnim minama. Konjanici 2. brigade dobili su invazionu obalu 4 km zapadno od aerodroma, u zoni misije Lugos.

Osvajanje luke Seeadler

Do 5. ožujka prva faza operacije, koje je uključivala stvaranje i obranu mostobrana te osvajanje aerodroma Momote, je završila. Teški gubici koje su Japanci pretrpili davali su dodatnu garanciju sigurnosti američkog položaja na Los Negrosu. Došlo je vrijeme da Amerikanci prošire ofenzivne operacije, u prvom redu osvajanjem jugoistočne (rtovi Papitalai i Lombrum) i sjeverne (poluotok Mokerang) obale luke Seeadler.

Uvod

Japanski munjeviti udar iz prosinca 1941. je do sredine 1942. izgubio zamah, pogotovo na Pacifiku. Nakon neriješene bitke u Koraljnom moru i teškog poraza kod Midwaya, u svibnju odnosno u lipnju 1942, Japan je morao pristupiti konsolidaciji osvojenih prostranstava i pripremiti se za uspješnu defenzivu, a oba su zadatka bila kompleksna i, kako se pokazalo, za njihovo izvršenje nije bilo dovoljno vremena. Američka protuofenziva započela je već u kolovozu 1942. napadom na Guadalcanal (u južnom dijelu Solomonovog otočja), da bi se po njegovom zauzimanju ubrzala. Strategijski protuudarac u južnom Pacifiku odvijao se uzduž dviju paralelnih osovina: američke i australske postrojbe pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog zapovjednika savezničkih snaga na jugozapadnom Pacifiku, generala MacArthura, napadale su prema sjeverozapadu duž obala Nove Gvineje, dok su jedinice admirala «Bull» Halseya (Glavni zapovjednik flote južnog Pacifika) napredovale kroz Solomonovo otočje, prema MacArthurovom vremenskom rasporedu.

General Gavin je 82. diviziji zabranio daljnje napade na Nijmegen jer je drugdje upao u probleme. Nijemci su iz Reichswalda odašiljali napad za napadom na visoravan Groesbeek. Za sada su to bili divlji i nekoordinirani pokušaji, ali Gavin je znao da će popodne već biti dovoljno sređeni da bi ga potisnuli sa ZS. Nadao se da će poječanja stići točno u 13:00 sati, jer će inače biti u nebranom grožđu. Imao je sreće. Transport je stigao točno i donio znatna pojačanja i opskrbu.