Nakon neuspjeha savezničke flote da se postupnim granatiranjem osmanskih obalnih utvrđenja smještenih uz Dardanele probije kroz morski tjesnac i u konačnici zaprijeti Istanbulu, saveznički je zapovjedni stožer donio odluku da se proboj nastavi tek kada kopnene snage osiguraju barem jednu stranu tjesnaca. U Londonu (i Parizu) svi su glavni akteri rata prihvatili takvu odluku sir Iana Hamiltona i viceadmirala Johna De Robbecka, osim Winstona Churchilla koji je zahtjevao da se obnovi pomorski napad, ali je ipak na kraju morao prihvatiti izmjenu plana. Proći će čitavih mjesec dana prije nego saveznici uspiju organizirati invaziju na osmansko tlo, a za to će vrijeme osmanski vojni vrh pripremiti dovoljno dobru obranu.

Bitka za Dardanele, češćeg naziva Galipoljska kampanja, jedna je od nadramatičnijih bitaka Prvog svjetskog rata i jedina velika bitka Velikog rata iz koje je Osmansko Carstvo izašlo kao pobjednik. Zamišljena od strane britanskog ratnog kabineta kao samo jedan udarac kojim će Osmansko Carstvo biti izbačeno iz rata, bitka se pretvorila u kombiniranu morsko-kopnenu akciju koja će u konačnici rezultirati s oko pola milijuna žrtava.

Ulazak Turske, odnosno Osmanskog Carstva, u Prvi svjetski rat daje sukobu novu dimenziju i  nove teritorije na kojima su bitke zahtjevale dručkiju taktiku te po prvi puta od početka rata vjera postaje bitan element vojne strategije i ratne promidžbe. Ušavši u rat kao posljednje od velikih imperija, Osmansko Carstvo je uspjelo ishoditi povoljne uvjete ulaska u rat te boriti se za svoju stvar bez pretjeranog osvrtanja na događanja u Europi. No, ispočetka se činilo kako Turska neće i ne može sudjelovati u Prvom svjetskom ratu. Rat je bio europska stvar i imao je malo značajnih veza s turskim interesima, a svakoj od zaraćenih sila bilo je draže da morske tjesnace, Bospor i Dardanele, kontrolira jedna slabašna Turska nego neka od suprostavljenih europskih sila što bi se moglo lako dogoditi ako Turska bude poražena u bilo kojem sukobu. Također, u prilog turskoj neutralnosti išla je i činjenica da je država žestoko poražena u Prvom balkanskom ratu, a ni u drugom nije prošla puno bolje. Vojska joj je bila prepolovljena, zalihe istrošene, državna riznica prazna, a međunarodni dug je strelovito rastao. I dok su neki europski narodi oduševljeno stupali u rat, narodi Osmanskog Carstva bili su gladni mira.

Zaključak

Atentat na Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu izvela je grupa mladića kolokvijalno i danas nazivana Mlada Bosna. Učinili su to zbog teškog stanja u svojoj zemlji, a pod utjecajem raznih ideja koje su u to doba vršile utjecaj na njih. Anarhizam, revolucija, jugoslavizam, utopizam, mučeništvo, junaštvo, ateizam samo su neke od njih. U svom naumu djelovali su sami iako ih je materijalno pomogla jedna antimonarhijska organizacija iz Srbije (Ujedinjenje ili smrt). Atentatu su dosta doprinijele i loše mjere osiguranja od strane monarhijskih vlasti. Vjerujući kako će atentat pomoći rješavanju pitanja, ne samo položaja Bosne i Hercegovine, već i položaja svih jugoslavenskih naroda u unutar Monarhije i njihovom ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom odlučili su izvesti ovaj okrutan čin.

Ulazak u rat

Jedan blizak suradnik Franje Ferdinanda, a kasnije ministar vanjskih poslova Monarhije u svojim memoarima svjedočio je kako mu je Franjo Ferdinand jednom prilikom pričao kako mu je vračara prorekla da će jednoga dana započeti svjetski rat. Prijestolonasljednik je ovo proročanstvo smatrao ludim, iako je bio počašćen njime. Iako upozoravan od mnogih svojih bliskih suradnika o mogućnosti reakcije na njegov put u BiH, osobito na jedan od najvažnijih datuma u Srpskoj povijesti, Franjo Ferdinand se oglušio na upozorenja, iako se i sam dvoumio. I same mjere osiguranja, koliko da su god najavljivane kao dobre, za vrijeme ovoga puta pokazale su se kao neefikasne. Za njih je bio izravno odgovoran poglavar BiH Potiorek, pa je na njegovu organizaciju osiguranja bilo prigovora i od strane generala Apela, zapovjednika 15. korpusa iz Sarajeva, ali i od samog austrijskog ministra financija Bilinskog. Ipak, nijedan od ovih prigovora nije bio presudan ni jak kao ona optužba da je atentat potakla i isplanirala službena Srbija. Sir James Rennell Rodd, veleposlanik Velike Britanije u Italiji 1908.-1919., u svojim memoarima govori kako su opasnosti ovoga puta bile očigledne i kako je teško shvatljivo kako su slabe mjere osiguranja bile poduzete za potrebe ovoga puta.

Dolazak Franje Ferdinanda u Sarajevo

Posjet Franje Ferdinanda BiH bio je, kao što smo već rekli, najavljen od ožujka u novinama, ali odluka o prisustvovanju prijestolonasljednika manevrima i posjetu gradu Sarajevu donesena je već potkraj 1913. kada je Franjo Ferdinand postao generalni inspektor oružanih snaga Austro-Ugarske. Najavljeni manevri, prije toga mnogo puta odgađani, trebali su služiti kao priprema za rat sa Srbijom, a i izvedeni su upravo u blizini granice Monarhije i Srbije. Predlagač manevara bio je general Oskar Potiorek, zemaljski poglavar BiH, kojemu je ovaj posjet trebao biti jedan od vrhunaca karijere, tj. da pokaže pred prijestolonasljednikom kako je uspio smiriti i popraviti stanje u tom zabačenom kutku Monarhije.  U Prvi svjetski rat Potiorek je ušao kao komandant «Balkanske vojske» (II., V. i VI. armija). Kako je pretrpio poraze na Ceru i Kolubari u kojima je Srpska vojska nanijela teške gubitke Monarhijskoj vojsci brzo je suspendiran.

Prvi svjetski rat je u sukobe ubacio preko 65 miliijuna vojnika, od čega je preko 8,5 milijuna poginulo. U nastavku pogledajte tablicu sa deteljnim ispisom mobiliziranih i izgubljenih vojnika po državama i sukobljenim stranama.

Atentatori

Gavrilo Princip rođen je 13. srpnja 1894. u selu Obljaju kod Grahova u velikoj kmetovskoj obitelji. Otac Petar Princip bio je glava zadruge i lokalni poštar a majka Marija zvana Nana bila je, iako četrnaest godina mlađa od muža, puno energičnija i drugačija u stavovima od svog dobroćudnog, pobožnog i tihog muža. Gavrilo je bio drugo dijete u obitelji. Prvi sin Jovo bio je sedam godina stariji i prošao je put od siromašna kočijaševa pomoćnika do dobrostojećeg čovjeka koji je iznajmio pilanu i kupio dućan u Hadžićima kraj Sarajeva. Uvijek je vodio računa o svojoj dvojici mlađe braće, Gavrilu i Nikoli, koji je još dvije godine bio mlađi od Gavrila. O Gavrilu kao djetetu ne zna se baš puno, ali svi pisci govore kako je volio puno čitati i da, iako slabe konstitucije, miran i povučen, u nekim stvarima znao je biti izrazito energičan. Kao maloga otac ga je naumio dati u Monarhijsku kadetsku školu, da dijete postane poslušan časnik i osigura za sebe kakvu-takvu buduću egzistenciju.

Ujedinjenje ili smrt

U to doba u Kraljevini Srbiji sve više jača organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata kao i Crna ruka, osobito popularna u (visokim) vojnim krugovima i ljudima koji su izravno doveli na vlast Petra Karađorđevića. Ujedinjenje ili smrt nastaje 1911. godine u krugu ljudi koji su doveli Karađorđeviće na vlast, a osjećali su se pozvani da i dalje odlučuju u presudnim prilikama u državi. Vođa te organizacije bio je najvjerojatnije Dragutin Dimitrijević – Apis (egipatsko božanstvo u liku bika, prozvan tako zbog svoje mišićavosti), a između ostalih članova, zbog njihove važnosti ili upletenosti u atentat treba izdvojiti Vojina Tankosića (vođu četničkih dobrovoljaca), Ljubu Jovanovića – Čupu (urednik neslužbenog lista organizacije znakovitog imena «Piemont») i Milana Ciganovića (vezu atentatora sa organizacijom te njihovog učitelja rukovanja oružjem). Sam obred inicijacije bio je maksimalnom moguće tajan i mističan, a u organizaciju su se primali i ljudi drugih narodnosti. Iako je Monarhija ocjenjivala ovu organizaciju isključivo radikalno velikosrpskom moglo bih se reći da je ona propagirala suradnji i pomoć ugroženim (susjednim) narodima. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u čl. 1. definirala svoj program «U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.» Kako je organizacija pretpostavljala revolucionarnu borbu onoj kulturnoj (bilo je nekoliko organizacija koje su se više zalagale za kulturnu borbu) morala je ostati tajna. Za Ujedinjenje ili smrt borba je bila moguća svim sredstvima, u i izvan granica Kraljevine Srbije, kako bi se zaštitio srpski rod, ali u statutu stoji i da organizacija «ukazuje svaku pomoć onim narodima i organizacijama, koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje.» Iako je organizacija bila tajna ovakvi ideali za koje se treba boriti sigurno su došli do ušiju atentatora koji su tražili logističku pomoć za ostvarenje svoga cilja.

Uvodna misao: zašto atentat?

U povijesti čovječanstva puno je presudnih trenutaka za koje možemo reći da su promijenili tijek prošlosti i skrenuli čovječanstvo na novi put. Možda jedan od najpoznatijih ovakvih događaja bio je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. od strane bosanskih omladinaca. Mladež Bosne i Hercegovine bila je razočarana nacionalnim, socijalnim i ekonomskim položajem svoje zemlje pod stranom okupacijom (Izraz okupacija za položaj Bosne i Hercegovine u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata najkorišteniji je u literaturi pa sam ga i ja upotrebljavao u svom radu.). Nadajući se stvaranju jedinstvene južnoslavenske države u svom otporu vlastima prihvaćali su sve moguće metode borbe. U svojem pokretu obuhvaćali su sve narodnosti i vjere u Bosni i Hercegovini, a većina članova te tajne organizacije bili su tek tinejdžeri koji su iz raznih razočaranja životom, otpora očevima i pod utjecajem literature koju su čitali te uzora koje su poštivali odlučili riskirati život da bi pomogli da (njihovom narodu) bude bolje.