Moderni sjevernoirski sukob korjene vuče još iz dvanaestog stoljeća, kada su Englezi svoje kraljevstvo proširili i na Irsku, ali je sukob svoj današnji oblik počeo poprimati 1921. godine, odnosno s krajem Anglo-irskog rata. Tada su vlade Velike Britanije i Irske sklopile sporazum kojim su Irci dobili svoju državu, ali je sjeverni dio irskog otoka, pokrajina Ulster, ostao u sastavu Ujedinjenog kraljevstva. U Ulsteru je većina stanovništva protenstantske vjeroispovijesti, potomci engleskih doseljenika koje su britanska kruna i vlada tokom prethodnih stoljeća sustavno naseljavale na irski otok. U novostvorenoj Sjevernoj Irskoj osnovan je zasebni parlament u kojem su većinu činili protenstanti, nazivani još i unionisti, a koji su svoju unutarnju politiku u velikoj mjeri provodili bez uplitanja centralne vlade u Londonu. Britanska je vlada nakon potpisivanja Anglo-irskog sporazuma irski problem smatrala riješenim i nije previše brinula o sjevernoirskoj unutarnjoj politici i metodama koje su provodile sjevernoirske (protestantske) vlasti. S druge strane postojao je velik broj Iraca katolika koji nisu bili zadovoljni riješenjem koje je nametnuo Anglo-irski sporazum te su odmah započeli borbu za ujedinjenje irskog otoka. Iz te borbe izrodilo se nekoliko paravojnih organizacija od kojih je najpoznatija i najuspješnija Irska republikanska armija (Irish Republican Army – IRA) koja se doduše s godinama raspala na nekoliko frakcija, ali te su frakcije raznim terorističkim akcijama i diverzijama nastavile borbu za irsko ujedinjenje i nezavisnost. Sjevernoirske su vlasti odgovorile represivnim mjerama prema katoličkom stanovništvu te raznim diskriminacijskim zakonima i propisima koji su pogađali sjevernoirske katolike. Osim toga, protenstantske su paravojne organizacije jednakom mjerom uzvraćale na napade koje je provodila IRA pa se nasilje na ulicama Belfasta, Londonderryja i ostalih sjevernoirskih gradova iz godine u godinu pojačavalo.

MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI

• da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje,
• da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda,
• da stvorimo uvjete potrebne za održavanje pravde i poštovanje obveza, koje proistjeću iz ugovora i ostalih izvora Međunarodnog prava,
• da potpomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih prilika u većoj slobodi

Republika Zimbabve je država na jugu Afričkog kontinenta koja graniči sa Južnoafričkom Republikom, Mozambikom, Zambiom i Botsvanom. Iako ta država ima oko 13 milijuna stanovnika i površinu veću od 390 000 km² BDP po glavi stanovnika joj je manji od 200 dolara.

Povijest Burme, danas službenog naziva Mianmar, obilježena je stalnim problemima. Do konca 19. stoljeća današnja Burma bila je razjedinjena na razna (manja) kraljevstva. Britanci, uplašeni Francuskim osvajanjima u Indokini koji bi mogli ugroziti Indiju, preventivno su vodili tri rata sa kraljevima Burme (Anglo-burmanski ratovi; prvi 1823.-26., drugi 1852. i treći 1885.-86.) koji su doveli do osvajanja i ujedinjavanja cijelog teritorija Burme pod britanskom krunom. Od kraja 19. st. Britanci sve više naseljavaju Indijce i Kineze koji ubrzo postaju dominatno stanovništvo u većim urbanim centrima. U to doba nerijetki su bili sukobi između tradiciji vjernog burmanskog stanovništva i njihovih kolonijalnih gospodara. U jednom takvom incidentu 1919. grupa budističkih redovnika iz Mandalaja pokušala je izbaciti iz hrama Britance koji su tamo ušli u obući. Vođa redovnika zbog tog je incidenta kasnije osuđen na doživotni zatvor ali se borba protiv kolonijalnih ugnjetavača od sada počela izjednačavati sa vjerom (Budizmom). Godine 1937. Burma je odvojena od Indijske kolonijalne uprave te postaje zasebna kolonija.

Tijekom Drugog svjetskog rata većina se svijeta ujedinila protiv zajedničkog neprijatelja, protiv nacizma. Nakon što je Hitler neočekivano napao Sovjetski savez Staljin je uz pomoć zapadnih saveznika izgradio respektabilnu Crvenu armiju. Sovjeti su tijekom 1944. i 1945. godine toliko ojačali da se u Europi počela voditi utrka za prestižom, koja će vojska kao prva ući u Berlin. Tijekom posljednijh bitaka zapadni su saveznici shvatili da se probudio usnuli ruski medvjed i da se granica komunizma opasno primiće Zapadu. Nakon rata odnosi među saveznicima su tolilko zahladjeli da je američki političar Bernard Baruch 1947. godine takvo stanje napetosti bez sukoba nazvao "hladni rat". Sljedeći su koraci bili osnivanje vojnih saveza. Tako su "zapadnjaci" osnovali NATO (1949. North Atlantic Treaty Organization), a komunisti Varšavski pakt (1955.). Dok su se države svijeta priklanjale i približavale jednom ili drugom savezu, nekolicina je svjetskih državnika pokušala, barem na papiru, ostati neutralna.