Po završetku Drugog svjetskog rata na svjetskoj pozornici javlja se novi oblik ratovanja u kojem su se dvije suprostavljene strane predvođene Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) sukobljavale raznim političkim, gospodarsko-ekonomskim i ideološkim sredstvima, ali nastojeći pritom izbjeći direktan vojni sukub koji bi vjerojatno bio Treći svjetski rat vođen nuklearnim naoružanjem. Sukob je, nakon nekoliko kriza koje su ozbiljno uzdrmale svjetsku diplomaciju, kulminirao u listopadu 1962. godine kada su amerčke tajne službe otkrile da su Sovjeti na Kubi instalirali rakete s nuklearnim nabojem, a koje su bile u stanju pogoditi gotovo svaki dio SAD-a. Odmah je počela djelovati intezivna pregovaračka diplomacija, a oči cijelog svijeta bile su uprte u američke i sovjetske državnike s nadom da se nuklearni sukob ipak može izbjeći.

U razdoblju nakon Korejskog rata dogodile su se velike i dalekosežne promjene koje su temeljito izmjenile tadašnju sliku političke karte svijeta. Osvrnuti ćemo se zbog bogatstva i obilja zbivanja u XX. stoljeću samo na one ključne elemente koji imaju uzročnu vezu sa sadašnjim vremenom, a potječu ili imaju svoje izvore u tom periodu Hladnoga rata. Povećanje troškova za naoružanje i strelovit rast vojnih budžeta dviju velesila doveo je do konačnog sloma i urušenja Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine, raspad 26. prosinca 1991. godinne. Napori i trud generalnog sekretara Mihaila Gorbačova (stupio na vlast 1985.) da putem reformi Glasnosti i Perestrojke udahne novi život umirućem SSSR-u nisu dali rezultata. Nestankom SSSR-a s političke scene nestao je i jedan, cijeli globalni politički sustav. Preostali relikti tog sistema ostavši bez zaštite i potpore teško se snalaze u uvjetima pobjedničkog kapitalističkog sistema (Kuba, Sjeverna Koreja).

"Zaboravljeni Rat" u „zemlji jutarnje tišine“ u sjeni je Vijetnamskog rata o kojem se puno više piše, koji je bolje dokumentiran i prezentiran pa i putem filmskih hitova (Apokalipsa danas, Full Metal Jacket, Hamburger Hill...), a nadmašio ga je uglavnom samo po vremenskom rasponu. Stradavanja vojnika, civilnog stanovništva i materijalnih dobara u oba rata bila su katastrofalna i enormna. U sukobu koji je imao internacionalno obilježje jer su na strani UN-a sudjelovale dvadeset i jedna država među inim - Danska, Italija, Indija, Kolumbija, Južna Afrika, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Francuske pa i potencijalno slabe, siromašne države poput Etiopije ili malog, ali bogatog Luxembourga.

Sino-sovjetski odnos uspostava i razvoj kroz korejski sukob

Korejski rat utvrdio je i osnažio sovjetsko-kinesko savezništvo koje se je temeljilo na marksističkoj ideologiji, zajedničkoj obrani i nastupu spram Zapada i njegovih saveznika. Kina je poput Sovjetskog Saveza podnijela ogromne gubitke u II. svjetskom ratu, oko 12 milijuna kineskih građana izgubilo je život.91 S napomenom da se pored rata s japanskim agresorom vodio i građanski rat između prozapadnog, građansko-kapitalističkog Kuomintanga i radikalno-ljevičarske, komunističke opcije Mao Tse Tunga. Tijekom rata došlo je do prividnog, ali ne potpuno iskrenog primirja zbog organiziranja zajedničkog otpora protiv japanskog osvajača. S porazom carskog Japana stara neprijateljstva buknula su još većim žarom. Nacionalistička opcija unatoč značajnoj američkoj podršci u vojnoj tehnici, opremi, materijalima i novčanoj pomoći od tri milijarde dolara bila je preslab protivnik narodnom pokretu i kineskom preporodu na čelu s komunistima. U tim uvjetima stvorene su dvije Kine; Narodna Republika Kina i Republika Kina. Ta podjela nije bila toliko presudna i velika za kineski narod jer su utjecaj i moć sitnog Tajvana ovisili isključivo o volji Washingtona. Sam Tajvan nije mogao samostalno ugroziti sve stabilniji i efikasniji sistem u kontinentalnoj Kini.92

Korejski rat - prizma različitih stajališta i strategija spram Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka

Sovjetski Savez je odmah po završetku rata imao veliku i dobru volju da se ne ulazi u sukob sa Zapadom te je iskazna spremnost na određene ustupke s namjerom uspostave dijaloga za opće dobro, pozitivni signali su bivali namjerno ili ne neprihvaćani odnosno neprepoznavani s druge strane. U  tom je tonu i Staljinova izjava dana na dan kapitulacije Japana 2. 9. 1945. koja glasi: "Uvjeti potrebni za svjetski mir sada su postignuti"79 koja je isključila mogućnost sukoba sa saveznicima. Sovjetskom Savezu nikakvo daljnje zaoštravanje odnosa ne bi odgovaralo jer je upravo on imao najveće žrtve i podnio najveći teret njemačke agresije. SSSR je bio spreman i očekivao je velike kredite od Zapada posebice Sjedinjenih Država. SAD su u usporedbi sa Sovjetskim Savezom imale neusporedivo manji broj stradalih građana od oko 410 tisuća.80 Njihov teritorij osim Pearl Harbora bio je pošteđen ratnih razaranja, a cjelokupna američka ekonomsko-gospodarske struktura ostala je netaknuta te je čak i ojačala zbog pojačane ratne proizvodnje. U rujnu 1945. Staljin je američkom kongresmenu Williamu Colmeru pokušao ukazati da je primarni cilj Sovjetskog Saveza mirna rekonstukcija zemlje te na činjenicu da će biti potrebno čak pedeset godina da se podmiri 75 % razvojnih potreba.81 Nadalje u kooperativnom duhu istaknuo je da će njegova zemlja kredite vraćati u zlatu i sirovinama, da neće prisilno oduzimati imovinu i sirovine iz zemalja Istočne Europe pod sovjetskom kontrolom niti će tim zemljama ograničavati trgovinu.

U Koreji su za vrijeme rata prvi puta u masovnom broju aktivno sudjelovali mlazni avioni. Mlažnjaci su dobrim dijelom određivali tijek bitaka, a u konačnici i samog rata. Drugi tipovi oružja i naoružanja lakog i teškog (tenkovi tipa Sherman, Pershing, T-34 te razni tipovi topničkog oružja) su većinom bili dobro poznati primjerci iz II. svjetskog rata koje su velikim količinama koristile obje strane, a neki modeli su bili poboljšani i usavršeni. Koalicija je imala ogromnu nadmoć u pomorskim snagama koje su korištene za transport i bombardiranje sjevernokorejskih uporišta i zona na obalnom području. Veliki pomak dogodio se je upravo na području avijacije gdje se je javila nova generacija aviona. Prve pokuse s mlaznim avionima radili su Nijemci. Projekt mlaznog aviona započeo je pred II. svjetski rat 1938. godine kada su za novi tip aviona konstruirana dva mlazna motora marke BMW. Prednost novog aviona nad prethodnom generacijom aviona pokretanih propelerom bila je u puno većoj brzini, a time vezano i s taktičkom prednošću pilota mlaznih aviona. Prvi ratni mlazni avion bio je čuveni Messerschmit 262 Schwalbe kojim je njemačka strana namjeravala izmijeniti tijek rata. Schwalbe vrlo dobro naoružan s dva 30 mm topa i raketama prekasno je pušten u borbu sredinom 1944. (30. 6. 1944.) da bi izmijenio ishod rata. Saveznička stalna bombardiranja onemogućavala su i usporavala proizvodnju, a mnogi avioni su uništeni na tlu ili zbog nestručnog pilotiranja mladih pilota. Njemačka je u tom periodu imala izuzetno mali broj iskusnih i aktivnih pilota. Napravljeno je ukupno 1430 jedinica, ali je samo 300 komada bilo u ratnim operacijama. Poslije II. svjetskog rata i sovjetska i američka strana brzo su ovladale tom tehnologijom, a njihovi prvi mlazni primjerci su upravo na korejskom nebu pokazali svoje prednosti i nedostatke.(74)

Sovjetski Savez je nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom u II. svjetskom ratu postao druga vodeća i najjača svjetska sila. Jedinog adekvatnog i ravnopravnog protivnika predstavljale su Sjedinjene Države koje su iz II. svjetskog rata izašle još jače i stabilnije, s mnogo manjim gubicima u ljudstvu i gospodarstvu. Sovjetski Savez podnio je najveće gubitke od saveznika u borbi s Trećim Reichom (7.5 milijuna vojnika i 10 milijuna civilnih žrtava). Velika ratna razaranja opustošila su i uništila privredu u šest od petnaest sovjetskih republika. Sovjeti su tijekom cijelog rata bili nezadovoljni držanjem Zapada zbog neotvaranja novog fronta misleći da se to radi s namjerom da Sovjetski Savez ima što veće žrtve.64 Ruska strana bila je također izrazito nezadovoljna i savezničkom pomoći koju su smatrali nedostatnom i premalom. Prema njihovim podacima saveznička pomoć pokrivala manje od 10%  ratnih troškova.(65)

Sjeverna Koreja

Površina: 120 540 km2
Broj stanovnika: 22 697 553 (2004.)
Dužina kopnene granice: 1673 km
Etnički sastav: 99,8 % Koreanci, Kinezi 0,2%
Religijska pripadnost: ateisti 67,9%, tradicionalna vjerovanja 15,6%, chondogyo 13,9%, budisti 1,7 %
Očekivana životna dob: muškarci 68 god., žene 74 god.

Današnju Narodnu Republiku Kinu proglasio je MaoTse-Tung (1893.-1976.) 1.10.1949. u glavnom gradu Pekingu. Spomenute godine stvorena je nova Kine nakon dugogodišnjeg građanskog rata. U ratu komunističke snage predvođene neospornim vođom kineskih masa Mao Tse-Tungom pobijedile su nacionalistički blok kojeg je predvodio general Chiang Kai-Shek (1887.-1975.). Generalisimus Chiang Kai-Shek je do 1949. godine i predsjednik Republike Kine. Sjedište nacionalističke vlade bilo je u Nankingu. Nacionalisti su bili ogorčeni protivnici komunista i uživali su potporu i pomoć Zapada kojemu je odgovarala rascjepkana i slaba Kina. Poslije II. svjetskog rata tijekom kojeg su komunističke snage znatno ojačale, ponovno su intenzivirane borbe, a 1948. komunisti su ostvarili premoć. Nacionalistička vlada sve je više slabila i postajala sve ovisnijom o zapadnoj pomoći. Tijekom 1948. na 1949. godinu Nankinška vlada rastrgana nejedinstvom, korupcijom i nesposobnošću nije se više mogla djelotvorno odupirati pobjedonosnim komunističkim snagama.

Odgovor Sjedinjenih Država na događanja u Koreji bio je brz, odlučan i potpuno jasan. Dan nakon napada američka strana optužuje Sjevernu Koreju za agresiju i napominje da će beskompromisno i odlučno podupirati Vijeće sigurnosti da zaustavi to ozbiljno kršenje mira. Sjeverna Koreja nije reagirala na ta upozorenja smatrajući da će sve ostati samo na razini prigovora i opomena. Predsjednik Truman je odlukom od 27. lipnja 1950. kojom daje odobrenje zračnim i pomorskim snagama SAD-a da pruže aktivnu potporu južnokorejskoj vladi poslao jasnu i nedvojbenu poruku Pjongjangu i Moskvi da ta oružana provokacija neće proći bez odlučnog odgovora. Slanje 7. flote u Tajvanski kanal imalo je dvostruku simboliku; zastrašiti Kinu da se ne miješa u korejski sukob i dati otvorenu podršku Južnoj Koreji i Tajvanu. To je bila i potvrda stava Sjedinjenih Država da se neće povući iz tog područja i ostaviti svoje saveznike bez zaštite i potpore.(25)