Posljedice ranih zakona

Nacistička politika prema Zidovima je slijedila krivudav, ali uvijek jednosmjeran put. Progoni su se pogoršavali, a svaki učinjeni korak je ostavljao otvorena vrata za novi, još gori. Zaustavljanja takve politike gotovo da i nije bilo, a pogotovo nije bilo mjesta povratku.(1) Do tada je država uglavnom uvodila ekonomske mjere protiv Židova, ili donosila zakonske restrikcije. Nasilje je do tada bilo sporadično, i ne dio opće državne politike, već više rezultat pojedinačnih ispada anti-semitizma. No, to što je do tada bila "blaga" politika, imalo se pretvoriti u fizičko nasilje nezapamćenih razmjera.

Rasni zakoni

Od dolaska na vlast, Hitler i njegova nacional-socijalistička partija, počeli su s provođenjem politike zamišljene u ranim 20-tim godinama. Zamisao je zapravo bila ostvarenje tzv. "Volksstaat", bazirane na rasnoj teoriji. Uvođenje rasnih zakona bilo je dakle, jedan posve logički korak u postizanju tog cilja. Problem je, međutim, predstavljala činjenica da vrlo vjerovatno većina Nijemaca ipak ne bi prihvatila koncept 'Volksstaat", koji je bio u potpunoj suprotnosti s tada vladajućim kršćanskim svjetonazorom, pa ni rasne zakone. U tu svrhu, prvi korak je bio, a cjelokupna je nacistička politika zapravo bila ostvarivana sistemom "korak-po-korak", uvođenje apsolutne diktature i potpuna nacifikacija Njemačke. Jednom, kada se potpuno riješi bilo kakve opozicije, bit će lako uvoditi bilo kakve zakone, pa i one rasne.

Druga marokanska kriza, poznata i pod nazivom Agadirska, nastavak je Prve marokanske krize, ali je za razliku od nje bila mnogo opasnija jer je ovaj put postojala realna mogućnost izbijanja rata između sukobljenih europskih sila. Ponovno su Francuska i Njemačka bile glavni akteri riješavanja marokanskog pitanja, ali nedvosmisleno uplitanje Velike Britanije u francusko-njemački konflikt krizi je dalo jačinu koja je mogla eskalirati u ratni sukob.

Tema rasnih zakona niti šestdeset godina nakon njihova izglasavanja ne gubi na važnosti. Upravo je obrnuto. Tražeći literaturu za pisanja rada, ustanovio sam da se temom rasnih zakona bavilo vrlo malo autora. U svakom se djelu, doduše, o trećem Reichu ili o Holokaustu, autori osvrću na rasne zakone, no samo u kontekstu materije kojom se bave. Namjera mi je bila da se malo više svijetla baci na tu stranu nacističke Njemačke, budući da je rasna teorija, a s njome i zakonska regulacija rasne teorije, predstavljala esenciju tog režima.

Osim što su bili ponajveći masovni ubojice u povijesti čovječanstva, njemački su nacisti bili i najveći kradljivci koje je svijet ikada upoznao. Iz okupiranih teritorija diljem Europe i država koje su bile u vazalnom odnosu prema Trećem Reichu krali su gotovo sve – od sirovina i gotovih industrijskih proizvoda do proizvoda široke potrošnje. Često je krađa na neki način bila legalizirana, ali uvijek se odvijala manje ili više prisilnim metodama. S najviše entuzijazma i organiziranosti provodili su krađu umjetničkih dijela i predmeta izrađenih od plemenitih metala. Pri tome su jednakim žarom pljačkali kako pojedince tako i okupirane države, odnosno njihove nacionalne galerije, muzeje i crkve. Slične krađe, manje ili više sustavne i planirane, događale su se i za vrijeme prijašnjih ratova, ali nikada nitko krađu umjetničkih djela nije uzdigao na takvu industrijsku razinu kakvu su organizirali njemački nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Prva marokanska kriza ujedno je i prva velika diplomatska kriza dvadesetog stoljeća, a nagovijestila je promjene u politici i odnosima europskih sila koje su vodile prema sve većoj nestabilnosti europskog i svjetskog poretka. Kriza je izbila u proljeće 1905. godine, ali marokansko pitanje je postalo aktualno još krajem devetnaestog stoljeća. Naime, godine 1884. umro je marokanski sultan Mula Hasan, posljednji koji je imao nekakav autoritet, a naslijedio ga je maloljetni sin Abdul Aziz čiji je autoritet s godinama sve više slabio pa su i on i njegova država sve više potpadali pod utjecaj raznih unutarnjih i vanjskih interesnih frakcija. Nestabilnost koja je iz toga proizašla i koja je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće zavladala marokanskim političkim i društvenim poretkom bila je sjajan izgovor europskim kolonijalnim silama za miješanje u unutarnja pitanja te države. Najveći interes za Maroko imale su Francuska i Velika Britanija, ali i Španjolska koja se također nadala određenim teritorijalnim dobicima na štetu Maroka. Velika Britanija je svoj utjecaj u Maroku pokušala ostvariti putem savjetničkih misija koje su djelovale na sultanovom dvoru i koje su trebale reformirati državu te je ponovno postaviti na čvrste noge. No ti su pokušaji propali, a pobune protiv sultana dodatno su naštetile njegovom autoritetu i stabilnosti državnog poretka. Time se odlučila okoristiti Francuska koja je za Maroko bila neposredno zainteresirana jer je graničio s njenim kolonijalnim posjedom Alžirom, a bio bi i dobra utjeha za gubitak Egipta kojeg su morali prepustiti Britancima. Povod za direktno miješnje u marokanske unutarnje poslove Francuzima su dali učestali napadi marokanskih pljačkaša na alžirski teritorij koje sultanova vlast nikako nije uspjevala obuzdati.(1) Istovremeno je francuska vlada poticala investiranje francuskog kapitala u Maroko kako bi njegovim eventualnim gubitkom dobila dodatni razlog za intervenciju.(2)

Važnost urbanizma

Industrijska revolucija i njezine posljedice promijenile su društvene odnose i gospodarske procese zajednice, a moderna civilizacija postala je usko vezana uz velike gradove. Kroz urbanističko planiranje nezadovoljni novi naraštaji stvorili su vlastitu predodžbu reda. (Müller i Vogel, 2000: 562-563) Iz djelovanja nekih diktatora dvadesetoga stoljeća vidljivo je kako su prijestolnice bile težište sveobuhvatnijeg i ambicioznijeg programa izgradnje u državi. Tako je 1929. godine u Sovjetskom Savezu koncipiran program nazvan ''Općim planom za izgradnju socijalizma''. Urbanizam se pri tome smatrao glavnim činiteljem za organizaciju psihe masa. (Overy, 2007: 227)

Politička događanja i burna povijesna previranja često se proučavaju odvojeno od aktualnih kulturoloških stremljenja te se tako njihov utjecaj umanjuje i stavlja u drugi plan. Ipak, u pojedinim je povijesnim razdobljima i više nego očito kako je upravo umjetnost najbolji odraz trenutnog stanja stvari unutar neke države, bilo da je riječ o egipatskim faraonima koji su se željeli izjednačiti sa svemogućim božanstvima gradeći pritom monumentalne spomenike ili Hitlerovoj opsesiji germanskom tradicijom i moći staroga Rima koju je želio prenijeti na berlinske ulice. Shvaćajući umjetnost kao gotovo savršeni oblik propagande vladari su stoljećima na više ili manje suptilan način upravo kroz arhitekturu, kiparstvo, književnost itd. nastojali ostvariti svoje raznolike ciljeve te naglasiti vlastitu dominaciju. Tema je ovog teksta ideološko iskorištavanje umjetnosti i urbanizma u svrhu kontrole nad masama te važnost istih za održavanje diktatorskih režima. Navedeni će problem biti analiziran korištenjem suvremene historiografske literature te one koja se bavi poviješću umjetnosti.

Nakon neuspjeha savezničke flote da se postupnim granatiranjem osmanskih obalnih utvrđenja smještenih uz Dardanele probije kroz morski tjesnac i u konačnici zaprijeti Istanbulu, saveznički je zapovjedni stožer donio odluku da se proboj nastavi tek kada kopnene snage osiguraju barem jednu stranu tjesnaca. U Londonu (i Parizu) svi su glavni akteri rata prihvatili takvu odluku sir Iana Hamiltona i viceadmirala Johna De Robbecka, osim Winstona Churchilla koji je zahtjevao da se obnovi pomorski napad, ali je ipak na kraju morao prihvatiti izmjenu plana. Proći će čitavih mjesec dana prije nego saveznici uspiju organizirati invaziju na osmansko tlo, a za to će vrijeme osmanski vojni vrh pripremiti dovoljno dobru obranu.

Bitka za Dardanele, češćeg naziva Galipoljska kampanja, jedna je od nadramatičnijih bitaka Prvog svjetskog rata i jedina velika bitka Velikog rata iz koje je Osmansko Carstvo izašlo kao pobjednik. Zamišljena od strane britanskog ratnog kabineta kao samo jedan udarac kojim će Osmansko Carstvo biti izbačeno iz rata, bitka se pretvorila u kombiniranu morsko-kopnenu akciju koja će u konačnici rezultirati s oko pola milijuna žrtava.