Najstariji spomen crkve svetog Marka Evanđelista u Slobodnici (danas se nalazi u Brodsko-posavskoj županiji) je iz 1730. Iz života same građevine se vide konture djelovanja sredine u tom razdoblju (u gospodarskom, političkom i društvenom smislu). Arhitektura svjedoči o minulim vremenima te njihovim vlasnicima. U ovom slučaju rad govori više župnicima, članovima crkvenog odbora, načeliniku upravne općine Sibinj te na koncu samim vjernicima. Crkva je bila dio župe svetog Marka Evanđelista u Slobodnici (župa je nastala 1789.) koja je pripadala sibinjskom dekanatu i upravnoj općini Sibinj (od 1872.) te Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Slobodnica je u tom razdoblju bila prosječno mjesto koja je bila opterećena Vojnom krajinom te reljefnim neprilikama (čestim poplavama zbog niske nadmorske visine i neuređenog sustava kanala).

Dolazak Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. godine predstavljao je početak najveće tragedije u povijesti židovskog naroda. Hitle-rova teorija o superiornosti arijske rase i o Nijemcima kao narodu gospodara ubrzo se pretvorila u pohod protiv slobode svih naroda Europe i gole egzistencije židovskog naroda, gdje god se nalazio. Zlostavljanja, pljačke, progoni, ubijanja i likvidacija u koncentracijskim logorima započela su u Njemačkoj da bi se početkom Drugoga svjetskog rata širila svim zemljama pod njemačkom okupacijom. I tako se u 20. stoljeću pojavio jedan novi pojam - genocid.

Pravne osnove za posjedovanjem nekretnina, Židovi su stekli 1860. carskom naredbom Franje Josipa, a ujedno su ukinute razne odredbe koje su im sužavale privredni život. 1873. Židovi su, prema odluci Hrvatskog sabora, izjednačeni u pravima s ostalim građanima. Kako su do tog razdoblja cehovi ukinuti, Židovi su mogli ući i u druge djelatnosti u kojima im je nekad bilo zabranjeno poslovanje. Pozitivne političke promjene utjecale su na povećanje broja Židova u kontinentalnoj Hrvatskoj, osobito u gradovima koji su ušli u razvojno industrijsko–željezničko razdoblje.

Nema mnogo povijesnih izvora o naseljavanju Židova na područje Ludbrega i okolice. Ono malo što nam je preostalo su matice rođenih, umrlih i vjenčanih, poneki sačuvani dokument ili usmena predaja. Prvi Židovi u Podravini su bili članovi pokrštene obitelji Ernuszt (Ernušt). Krajem 15. i do sredine 16. stoljeća pod njihovom su se upravom nalazili veliki posjedi u Podravini (Koprivnica, Đurđevac), Međimurju (Čakovec, Štrigova) te Ugarskoj. Obavljali su i niz crkveno-političkih funkcija i bili su svojevremeno najmoćnija obitelj u ovom dijelu Hrvatske. Ernušti se spominju do 19. stoljeća kada su bili vlasnici posjeda Slanje, nedaleko od Ludbrega.

U ovom radu pokušao sam opisati događaje koji su se zbivali u Međimurju posljednjih mjeseci 1918. godine. Zašto me zanimalo baš to razdoblje? Ovo razdoblje zanimalo me zato jer smatram da je ta godina jedna od ključnih godina u međimurskoj povijesti, godina koja je omogućila da Međimurje opet postane i ostane hrvatsko. Kada je Međimurje 1861. godine pripojeno Mađarskoj, u čijem je posjedu ostalo narednih 57 godina, Mađari su se svim silama trudili da mađariziraju ovaj najčišći hrvatski prostor. Iako su pri tome na raspolaganju imali sva sredstva – u tome nisu uspjeli. Ali, nisu bili ni suviše daleko od uspjeha, kao što je to u svojoj brošuri "Istina o Međimurju" zapisao dr. Ivan N. Novak.

Vojni pohod bio je organiziran ovako:
Napreduje se u dvije fronte:
a) JUŽNA FRONTA približno 5 bataljuna pješadije pod zapovjedništvom potpukovnika Dragutina Perka, napreduje preko Drave na potezu od Varaždina do Hrženice
Ovom frontu bile su podređene slijedeće vojne snage:

Poslije ovog neuspjelog pokušaja dr. Ivan Novak pokušao je diplomatskim putem ostvariti priključenje Međimurja domovini Hrvatskoj. Obratio se srpskom pukovniku Milanu Pribićeviću (vođa srpske misije u Državi SHS) da kod vrhovnog zapovjedništva srpske vojske pokuša ishoditi odluku o zaposjednuću Međimurja. Pribićević je to odbio jer je znao da je vojvoda Mišić 10. studenog 1918. izjavio potpukovniku Dragutinu Perku da je vrhovno zapovjedništvo srpske vojske sklopilo primirje s Mađarima. Tim sporazumom (13. 11. 1918. u Beogradu su Bela Linden (u ime mađarske vlade) i general Henry (u ime zapovjedništva savezničkih antantinih armija na Istoku) potpisali vojnu konvenciju kojom je rijeka Drava određena kao demarkaciona linija) rijeka Drava je prihvaćena kao demarkaciona linija od austrijske granice do Barča i tu liniju srpska vojska neće prelazili. Narodno vijeće Države SHS tražilo je tada od savezničkog zapovjedništva u Solunu da Međimurje zaposjednu francuske trupe. Kad je bio i ovdje odbijen dr. Ivan Novak je shvatio da Međimurje može osloboditi samo hrvatska vojska koju će poslati Narodno vijeće. Obratio se majoru Josipu Špoljaru (Josip Špoljar je još kao satnik u Karlovcu organizirao u noći od 28. na 29. listopada “Karlovačku pukovniju  narodne vojske” koja je bila sastavljena od 96. pukovnije zajedničke vojske i 26. domobranske pukovnije. Znajući za njegove organizacijske sposobnosti potpukovnik Slavko Kvaternik  uredio je njegovo promaknuće u  čin majora i pozvao ga u Zagreb sebi za zamjenika), koji je tada bio zamjenik zapovjednika glavnog stožera vojske Narodnog vijeća, s molbom da hrvatska vojska oslobodi Međimurje. Major Špoljar je uskoro u Karlovcu pripremio odred vojske koja će poći u Varaždin s namjerom da oslobodi Međimurje. Taj odred sastojao se od 3000 vojnika pod zapovjedništvom majora Mirka Pogledića.

Vijesti o mađarskim represalijama nad stanovništvom Međimurja dolaze u Hrvatsku od 8. studenog 1918. godine. Donose ih izbjeglice koji su uspjeli pobjeći u Varaždin ili Koprivnicu. Kako se te vijesti nastavljaju svakog dana, o tome počinju pisati i novine u Hrvatskoj.

Narod u Hrvatskoj je s velikim negodovanjem primao vijesti o progonu Hrvata u Međimurju. Dr. Ivan Novak, zastupnik Međimurja u Narodnom vijeću u Zagrebu, tražio je da hrvatska vojska uđe u Međimurje. S njim se složio i dr. Mate Drinković, povjerenik za narodnu obranu u hrvatskoj vladi koji je u Varaždin poslao majora Ivana Tomaševića da napravi pripreme za oslobođenje Međimurja. Međutim, u Varaždinu su već vršene pripreme za oslobođenje Međimurja, za što se najviše zalagao varaždinski gradonačelnik dr. Pero Magdić. Time se bavio i varaždinski odbor Narodnog vijeća pod predsjedanjem kanonika Milana Kučenjaka. U Varaždinu se već prikupljala vojska, a nju su prilikom Tomašićevog dolaska činili:

• Međimurski odred – zapovjednik domobranski satnik Stjepan Sertić (jezgru odreda činio je Sertićev domobranski bataljun),
• Međimurska satnija – zapovjednik pričuvni natporučnik Franjo Glogovec (organizirana je od bjegunaca iz Međimurja koji su se sklanjali u Varaždin. Mnogi od njih bili su sa oružjem).

U kasnu jesen 1918. u Međimurju se dogodilo nešto što tadašnja mađarska vlast i novine nazivaju "raubarija". Na taj način pokušali su opravdati zvjerstva koja su učinili u Međimurju u prvoj polovici mjeseca studenog 1918. godine. Naziv "raubarija" prihvaćaju i novine u Hrvatskoj, kao i starojugoslavenska historiografija. Nakon drugog svjetskog rata u historiografiji se, kada se govori o ovom događaju, počinje govoriti kao o revoluciji. Prvi je termin revolucija za ove događaje upotrijebio Vinko Žganec u članku "Međimurska revolucija u godini 1918." koji je izašao 1926. godine u Velikom međimurskom kalendaru. Isti taj tekst, samo ispravljen, štampan je pod istim nazivom 1940. godine u zborniku "Hrvati u borbama za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske".

U Međimurju se za ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove žene Sofije saznalo 28. lipnja 1914. u 18 sati. To još nije značilo rat, ali je značilo jedno iščekivanje oko budućih događaja. Slijedili su zatim ultimatum Austro-Ugarske Srbiji od 23. srpnja i objava rata od 28. srpnja 1914.

Prva stvar po kojoj je Međimurje osjetilo rat bila je mobilizacija vojnih obveznika. Taj događaj ostao je zabilježen i u narodnim pjesmama koje često točno spominju i točan datum mobilizacije.

Meseca augusta, deneka drugoga
ostavil sam para v srcu povoljnoga.
Devetsto štirnajsto leto se pisalo
da se moje ime od majke brisalo.
Ob dvanajsti vuri počel cug fučkati
nato je morala banda zaigrati.