U jeku ratnih zbivanja Drugog svjetskog rata, masovnih odmazda civilnog stanovništva, holokausta i sustavnog terora što su ga hrvatske i slovačke vlasti provodile nad pripadnicima nepoželjnih rasa i nacionalnosti te političkih protivnika, iste te vlasti pronašle su dovoljno vremena za razvijanje međusobnih odnosa na polju kulture, umjetnosti, školstva i sporta. Upravo su te društvene sfere međudržavnih odnosa između Slovačke Republike i Nezavisne Države Hrvatske bile najplodnije i jedine su ostavile kakvo-takvo naslijeđe poslijeratnim hrvatsko-slovačkim odnosima.

9. razvoj NOP-a u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije

Usprkos četvrt godine teških borbi nakon kapitulacije Italije NOVH u promatranom prostoru uspijeva prikupiti ogromnu količinu talijanskog ratnog materijala, osloboditi velik dio regije i značajno povećati svoj formacijski sastav. Prva su dva procesa već opisana, te preostaje pregled stvaranja novih, odnosno obnove rasformiranih postrojba NOVH u razdoblju rujan-listopad 1943. godine. Značajan doprinos razvoju NOP-a u promatranom periodu dalo je i II. zasjedanje ZAVNOH-a kojim se nastavila definicija političke platforme kao ishodišta narodnooslobodilačke borbe hrvatskog naroda.

7. njemačke operacije u Dalmaciji, rujan 1943. - siječanj 1944.

Sudar njemačkih i partizanskih snaga u Dalmaciji donio je četiri mjeseca izuzetno teških i krvavih borbi u kojima su se dalmatinski partizani, njih ¾ „zelenih“, pokazali dostojnim protivnicima u borbi prekaljenim i dobro opremljenim njemačkim postrojbama. Njemački glavni zapovjednik grupe armija „F“, feldmaršal Weichs, u izvješću Vrhovnom zapovjedništvu od 1. studenog 1943. piše kako su „…borbene akcije… …izgubile karakter gerilskog rata…“, nastavljajući time da „…u ovom trenutku glavna opasnost prijeti iz Hrvatske…“, a zaključuje kako „…polazna točka koja je presudna za rat, a time i polazna točka za angažiranje protumjera, bila je i ostaje – Hrvatska…“[1].

5. Važnije vojne akcije okupatora do kolovoza 1943. godine

Kako su se njemačke divizije značajnije uposlile u Dalmaciji tek u drugoj polovini 1943., protupartizanske su operacije na promatranom području tijekom prve dvije ratne godine bile rezervirane za Talijane, četnike i, u manjoj mjeri, domobrane i ustaše. Unatoč pop-kulturom stvorenom [vrlo pogrešnom] percepcijom talijanske vojske – Talijani su kukavice, redikuli, ili oboje - ne smijemo smetnuti s uma da je Italija zajedno s Njemačkom i Japanom sudjelovala u zavjeri protiv mira i ostalih civilizacijskih tekovina s ciljem podjarmljivanja i fizičkog uništenja čitavih naroda. Bila je to, uza sve nedostatke, jaka vojska u službi nemilosrdne diktature, što znači spremna na najgore zločine, i tu se činjenicu ne smije zanemariti, ili podcijeniti.

4. RAZVOJ NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA U DALMACIJI

Istodobno s početkom njemačke invazije SSSR-a, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica pored Siska osniva se prva borbena narodnooslobodilačka postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Izuzev tog simboličnog prvenstva, tijekom preostalih šest mjeseci 1941. godine Hrvatska je u NOP-u sudjelovala malim udjelom, ali situacija se ubrzo preokrenula. Od druge polovine 1942. godine Hrvatska je preuzela prvenstvo u NOVJ, a tako je ostalo do kraja rata[1]. Na republičkoj razini Dalmacija je, usudio bih se tvrditi, vjerojatno najzanimljivije i najdinamičnije područje što se razvoja NOP-a tiče, iako statički snimci situacije naizgled ne podupiru takvu ocjenu, no o tome više u nastavku izlaganja.

3. Travanjski rat, okupacija Jugoslavije i uspostava Nezavisne Države Hrvatske

Travanjskim ratom Jugoslavija, a shodno tome i Hrvatska, postaje izrazito aktivno ratište u srcu Europe. Invazija i podjela Jugoslavije dovela je na površinu etničke sukobe između Srba i Hrvata, odnosno muslimana, na području NDH, te kao glavni politički sukob onaj Komunističke partije Jugoslavije i četnika (kao rojalističkih eksponenata) za apsolutnu vlast u poratnoj Jugoslaviji.

1. Uvod

Objava kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., bila je konačna potvrda prekretnice II. svjetskog rata u Europi, a uslijedila je kao kruna čitave serije za Osovinu nepovoljnih događaja u 1943. godini: predaje njemačke 6. armije u Staljingradu; kapitulacije talijansko-njemačkih snaga u Tunisu; neuspješne njemačke ljetne ofenzive, odnosno uspješne sovjetske protuofenzive kod Kurska; gubitka Sicilije skopčanog s Mussolinijevim uhićenjem i padom fašizma u Italiji.

U Ludbregu se 5. srpnja 2009. godine održala svečana komemoracija za poginule borce u Drugoj bitki za Ludbreg povodom 65. obljetnice tog događaja. Kod spomen-kosturnice na ludbreškom groblju pročitana su 66 poznata imena poginulih boraca 17. narodnooslobodilačke udarne brigade te je položeno cvijeće na svim punktovima vezanim za Bitku. Mnogi prolaznici danas zastanu kod kuće obitelji Drvar i pomalo iznenađeni promatraju granitni spomenik u dvorištu posvećen toj Bitki. Većina ne zna o čemu je riječ, dok je kod starijih građana već izblijedilo sjećanje na taj tragični događaj.

Razdoblje najvećeg uspona Narodnooslobodilačkog pokreta na Kalniku od ljeta 1943. do veljače 1944. vezano je za više važnih događaja: dolazak jakih partizanskih snaga na Kalnik (12. i 28. slavonska divizija), premještanje Štaba 2. operativne zone s Žumberka na Kalnik, formiranje brigade „Braće Radić“ (4.9.1943.), 32. divizije i 10. zagrebačkog korpusa (u selu Rasinja), oslobađanje više gradova i stvaranje većeg oslobođenog područja (od Novog Marofa do Virovitice), tzv. Podravske Republike. Uz sve te važne događaje iz Drugog svjetskog rata, nadovezuje se osnivanje stacionarne službe na Kalniku koja je trebala osiguravati prijem bolesnih partizana i ranjenika iz borbi koje su se odvijale u obližnjem području.

1941. godine Židovi su posvuda u Hrvatskoj došli na udar nove ustaške vlasti koju je posebno zanimalo njihovo bogatstvo. Ovo je kratki prikaz pljačke koja je zadesila Židove u Ludbregu i okolici, a predstavljala je uvod u potpuno uništenje.

10.4.1941. godine iz Kraljevine Jugoslavije se izdvojila Hrvatska, proglasivši se samostalnom državom. O prvim danima “nove države” svoja je sjećanja iznijela Josefina Dominko, kći ludbreškog bankara Ignaca Grossa, koja je u trenutku izbijanja rata boravila kod rođake u Zagrebu: “U Zagrebu je vladala strašna atmosfera. Osjećao se veliki pritisak i strah i svi su nekud žurili zabrinutih lica. Moja rođaka i ja smo pobjegle zadnjim vlakom iz Zagreba, u kojem smo jedva našle mjesta, prema našim domovima. U Križevcima smo se rastale – ona je otputovala u Novu Raču kod Bjelovara gdje su bili njezini, a ja u Ludbreg. Nekoliko dana nakon napada na Trg svetog Trojstva stigli su Nijemci na svojim vozilima, a s njima i neki Hrvati koji su već prihvatili novu situaciju. Među njima je bio i neki Kramarić, porijeklom Međimurac, koji je samo rekao:Evo nas, došli smo! Nakon nekih desetak dana došlo je nekoliko ustaša u civilu u našu kuću na Trgu i naredili da se kuća mora isprazniti. Sa sobom smo smjeli ponijeti sve što smo htjeli i mogli. Kako smo posjedovali još jednu kuću u Ludbregu koja je inače bila u najmu, a upravo je ostala prazna, odselili smo tamo. Iz te kuće smo rijetko izlazili – nismo ni imali kamo otići. Svi smo dobili židovske znakove koje smo obavezno morali nositi. Neki ljudi su nas prestali pozdravljati na ulici te bi prilikom susreta s nama spustili pogled prema tlu. Mjesec dana po selidbi, po naređenju smo morali napustiti i tu kuću pa smo odselili u treću kuću. Ovog puta nismo sve smjeli ponijeti, mnogo vrijednih stvari smo morali ostaviti. No i ono što smo ponijeli sa sobom, uskoro je ostalo iza nas...”