Raskol

Pravaštvo u Dalmaciji

Početkom 1890-ih pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog pokreta kada je osnovana posebna Srpska stranka i kad je 1882. u narodnjačke ruke pala i splitska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprečavanju gospodarske stagnacije. Dalmacija je bila u potpunosti poljoprivredna zemlja. Posebice je bila pogođena trgovačkim ugovorom iz 1891., to jest, vinskom klauzulom između Italije i Austro-Ugarske, gdje je dopušten uvoz talijanskog vina uz simboličnu carinu. Dalmatinsko vinogradarstvo je propalo, te je pravaštvo bilo „slamka“ spasa. Orginalna Starčevićeva ideologija tu nije postojala, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka Mihovila Pavlinovića. On je zagovarao hrvatstvo u slavenskom okviru, to jest, jugoslavenstvo s naglašenim katolicizmom. Mladi svećenik don Ivo Prodan prvi se u Dalmaciji javno izjasnio za pravaštvo.(1) On je stavio pravaštvo u okvir klerikalizma kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom.

Vrhunac pravaštva

Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o banu je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju 1873.-1875. obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brzi razvoj, mnogo brži od primjerice, Dalmacije, no nastavlja se i nezadovljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije. Već 1875., nekoliko godina nakon „rakovičke“ katastrofe, pravaška grupa držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je Frana Folnegovića, koji je bio izabran u sesvetskom kotaru. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od riječkog odvjetnika Erazma Barčića, prvaka riječkih i primorskih Hrvata.(1) Uspon Rijeke, luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i njihov kapital u Rijeci, strijelovit nazadak nekad relativno razvijenog gospodarstva u Hrvatskom primorju, sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj propagandi.(2) No, trebalo bi još nešto reći o ta dva pravaška prvaka.

Godine sustavne germanizacije, represija sa svih strana, propast ilirskog pokreta u nastojanju da pod ilirskim imenom obuhvati sve Južne Slavene, negacija hrvatskog naroda i hrvatstva od lingvista, ponajviše srpskih i slovenskih, te odnos Habsburške Monarhije i dinastije prema Hrvatima kao nižem podaničkom narodu tražilo je osobe koje će oživiti hrvatski narodni osjećaj. On je izblijedio tijekom dugogodišnje tiranije Habsburgovaca, i gotovo „ležao“ na samrtnoj postelji. Tu misiju preuzeo je prvo Ante Starčević, a zatim nedugo poslije i Eugen Kvaternik. Na temelju ideja Francuske revolucije, te prosvjetitelja Montesquiea i Rousseaua, oni su izgradili cjelovit sustav vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću da ubrza proces konstituiranja i integracije hrvatske nacije koji je trebao završiti u samostalnoj državi Hrvatskoj. U toj državi cilj im je bio apsulotno dobro, kojoj su suprostavljali Habsburšku Monarhiju (Kvaternik i Ugarskoj) kao potpuno zlo na političkom, gospodarskom i kulturnom području društvenog života, te habsburšku vjerolomnu dinastiju optuživali za „veleizdaju“ hrvatskog naroda. Sramotnu sadašnjost suprostavljali su slavnoj povijesti i slobodnoj i sretnoj budućnosti. No misija buđenja hrvatskog naroda koju se preuzeli na sebe, neće biti nimalo laka.

U radu ograničenog domašaja i usmerenja poput ovoga osjećam da nema prevelikog smisla ni potrebe ulaziti u vrlo složenu problematiku geneze vlaškog stanovništva. O pisanju i značenju naziva Vlah, vlah ili "vlah" za vlaško stanovništvo i općenito o problematici Vlaha postoje razna mišljenja. Istaknuo bih samo mišljenje jednog od najjačih hrvatskih povjesničara svih vremena - Jaroslava Šidaka koji o Vlasima piše slijedeće: "plodni i napušteni krajevi u savsko-dravskom međurječju, koji se u suvremenim izvorima obilježavaju kao "deserta" tj. pustinja, postali oko 1600. pogodno tlo za smještaj došljaka koji su ondje preuzeli vojnu dužnost graničara. Ti su se došljaci obično sami služili imenom Vlaha, odnosno "vlaških sinova", ističući na taj način ponajprije svoj društveni položaj slobodnog stočara-ratnika kakav su uživali i pod turskom vlašću. A budući da su se od starosjedilaca razlikovali, između ostaloga, i po vjeri, razumljiva je i upotreba naziva "natio Valachorum" za njih u ponekom dokumenti izrazito službenog značaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim etničkog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da se ono i danas još u ozbiljnim znanstvenim radovima piše s malenim početnim slovom."

Mi Franjo Josip Prvi,
po milosti božjoj car Austrijski, kralj Ugarski, Češki, kralj Dalmatinski, Hrvatski i Slavonski, Galički, Vladimirski i Ilirski, arhivojvoda Austrijanski itd. itd. itd. Častni, poštovani itd.
Nastojeći Mi primjerno Otčinskoj Našoj skrbi, unapredjivati sve, što na učvršćenje blagostanja premilih Nam kraljevina i zemalja spada, odlučismo premilostivo odobriti i kraljevskom Našom moći potvrditi zakonski članak, kojeg Nam vjernosti Vaše preponiznom adresom od 26. rujna t. g. predložiše ovako, kako sliedi:

Petar Zrinski je noć prije smaknuća napisao oproštajno pismo svojoj ženi Katarini:

"Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti.
V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi.
Tvoj Petar."

 MOLBA Žrnovo, Račišće, Lumbarda i Pupnat traže odvajanje od općine Korčula

"Presvijetla gospodo poslanici!

Iz izlaganja ovdje ispisane molbe podastrte uglednoj Općinskoj Upravi Korčula dana 12 svibnja t.g. (1870), preko uglednog Općinskog Savjeta (ali koju Uprava nije nikada dostavila Savjetu na pretresanje) i iz pismene predstavke upravljene toj Uzvišenoj Skupštini u rujnu 1869, razabire se dugi niz mnogih nepravdi i protuzakonitosti trajno nekažnjavanih, a koje su izvršile prošla kao i sadašnja Općinska Uprava Korčula na štetu  nesretnih sela Lumbarda, Žrnovo, Pupnat i Račišće. Razlog je u zgražanju i nemogućnosti da se postigne bilo kakav sporazum. Takvo stavnje iziskuje neodložnu potrebu, diktiranu pravdom i načelima čovječnosti da se raskine zbog njih sudbonosna veza s Korčulom, da bi se spriječile žalosne katastrofalne nesreće i dopustilo da se od spomenutih sela (u originalnom tekstu: odlomaka) formira jedna nezavisna općina sa sjedištem u dosta napučenom selu Žrnovo, koje broji 1300 stanovnika.

Do dragocijenih dokumenata koji govore iz prve ruke o opasnosti koja se je početkom 1806. godine nadvila nad Dalmaciju i Dubrovnik, došao je gospodin Ante Kapor iz Korčule pregledavajući arhivu  Zaklade Napoléon u Parizu. S njegovim dopuštenjem sam dokumente preveo i pripremio za objavljivanje u Hrvatskoj, nadajući se da će privući pozornost čitatelja, kako povijesničara, tako i široke publike.

U ranome novome vijeku hrvatske su se zemlje nalazile na dodiru tri politička sustava: habsburškog, osmanskog i mletačkog. Na dodirnim prostorima između tih sustava nastaju vojne krajine.

1810. godine Napoleon je bio na vrhuncu svoje moći , a ona će početi opadati u ratovima sa Španjolskom i Rusijom. Slično je bilo i na Jadranu. 1811. dogodila se bitka koja je označila početak kraja francuske moći. Vis je za Napoleona bio vrlo važan, ali Englezi(1) su bili stvarni gospodari Jadrana i francuskim brodovima su oduzimali svaku mogućnost trgovine i opskrbe Jonskih otoka. Oni su shvatili stratešku važnost Visa, dok Napoleon nije poznavao prilike na Jadranu što se itekako odrazilo u ovoj bitci.