Cilj ovog rada je uz pomoć pisanja Hrvatske krune i Narodnog lista, točnije listopadskih izdanja ovih novina, pokušati rekonstruirati događaje s kraja 1918. godine, koji su u krajnjoj mjeri i doveli do raspada Austro-Ugarske monarhije. Tokom pisanja, slijedeći vijesti koje donose Hrvatska kruna i Narodni list u studenom 1918. godine, pokušat ću prikazati kako vanjske, tako i unutrašnje čimbenike koji su djelovali na raspad Monarhije. U vanjskoj politici to su zasigurno zbivanja na samoj bojišnici, no tu se neću osvrtati na same vojne događaje, već na učinke koji su oni imali na politički razvoj Monarhije. Što se tiče unutrašnje situacije govora će biti o općenitim zbivanjima u samoj Monarhiji, s posebnim naglaskom na zbivanja u samoj Hrvatskoj. Naravno, nemoguće je odvojiti jedne od drugih, tako da ću nastojati prikazati njihovu uvjetovanost držeći se nekog kronološkog reda.

U jeku ratnih zbivanja Drugog svjetskog rata, masovnih odmazda civilnog stanovništva, holokausta i sustavnog terora što su ga hrvatske i slovačke vlasti provodile nad pripadnicima nepoželjnih rasa i nacionalnosti te političkih protivnika, iste te vlasti pronašle su dovoljno vremena za razvijanje međusobnih odnosa na polju kulture, umjetnosti, školstva i sporta. Upravo su te društvene sfere međudržavnih odnosa između Slovačke Republike i Nezavisne Države Hrvatske bile najplodnije i jedine su ostavile kakvo-takvo naslijeđe poslijeratnim hrvatsko-slovačkim odnosima.

Najstariji spomen crkve svetog Marka Evanđelista u Slobodnici (danas se nalazi u Brodsko-posavskoj županiji) je iz 1730. Iz života same građevine se vide konture djelovanja sredine u tom razdoblju (u gospodarskom, političkom i društvenom smislu). Arhitektura svjedoči o minulim vremenima te njihovim vlasnicima. U ovom slučaju rad govori više župnicima, članovima crkvenog odbora, načeliniku upravne općine Sibinj te na koncu samim vjernicima. Crkva je bila dio župe svetog Marka Evanđelista u Slobodnici (župa je nastala 1789.) koja je pripadala sibinjskom dekanatu i upravnoj općini Sibinj (od 1872.) te Bosanskoj ili Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Slobodnica je u tom razdoblju bila prosječno mjesto koja je bila opterećena Vojnom krajinom te reljefnim neprilikama (čestim poplavama zbog niske nadmorske visine i neuređenog sustava kanala).

9. razvoj NOP-a u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije

Usprkos četvrt godine teških borbi nakon kapitulacije Italije NOVH u promatranom prostoru uspijeva prikupiti ogromnu količinu talijanskog ratnog materijala, osloboditi velik dio regije i značajno povećati svoj formacijski sastav. Prva su dva procesa već opisana, te preostaje pregled stvaranja novih, odnosno obnove rasformiranih postrojba NOVH u razdoblju rujan-listopad 1943. godine. Značajan doprinos razvoju NOP-a u promatranom periodu dalo je i II. zasjedanje ZAVNOH-a kojim se nastavila definicija političke platforme kao ishodišta narodnooslobodilačke borbe hrvatskog naroda.

7. njemačke operacije u Dalmaciji, rujan 1943. - siječanj 1944.

Sudar njemačkih i partizanskih snaga u Dalmaciji donio je četiri mjeseca izuzetno teških i krvavih borbi u kojima su se dalmatinski partizani, njih ¾ „zelenih“, pokazali dostojnim protivnicima u borbi prekaljenim i dobro opremljenim njemačkim postrojbama. Njemački glavni zapovjednik grupe armija „F“, feldmaršal Weichs, u izvješću Vrhovnom zapovjedništvu od 1. studenog 1943. piše kako su „…borbene akcije… …izgubile karakter gerilskog rata…“, nastavljajući time da „…u ovom trenutku glavna opasnost prijeti iz Hrvatske…“, a zaključuje kako „…polazna točka koja je presudna za rat, a time i polazna točka za angažiranje protumjera, bila je i ostaje – Hrvatska…“[1].

5. Važnije vojne akcije okupatora do kolovoza 1943. godine

Kako su se njemačke divizije značajnije uposlile u Dalmaciji tek u drugoj polovini 1943., protupartizanske su operacije na promatranom području tijekom prve dvije ratne godine bile rezervirane za Talijane, četnike i, u manjoj mjeri, domobrane i ustaše. Unatoč pop-kulturom stvorenom [vrlo pogrešnom] percepcijom talijanske vojske – Talijani su kukavice, redikuli, ili oboje - ne smijemo smetnuti s uma da je Italija zajedno s Njemačkom i Japanom sudjelovala u zavjeri protiv mira i ostalih civilizacijskih tekovina s ciljem podjarmljivanja i fizičkog uništenja čitavih naroda. Bila je to, uza sve nedostatke, jaka vojska u službi nemilosrdne diktature, što znači spremna na najgore zločine, i tu se činjenicu ne smije zanemariti, ili podcijeniti.

4. RAZVOJ NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA U DALMACIJI

Istodobno s početkom njemačke invazije SSSR-a, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica pored Siska osniva se prva borbena narodnooslobodilačka postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Izuzev tog simboličnog prvenstva, tijekom preostalih šest mjeseci 1941. godine Hrvatska je u NOP-u sudjelovala malim udjelom, ali situacija se ubrzo preokrenula. Od druge polovine 1942. godine Hrvatska je preuzela prvenstvo u NOVJ, a tako je ostalo do kraja rata[1]. Na republičkoj razini Dalmacija je, usudio bih se tvrditi, vjerojatno najzanimljivije i najdinamičnije područje što se razvoja NOP-a tiče, iako statički snimci situacije naizgled ne podupiru takvu ocjenu, no o tome više u nastavku izlaganja.

3. Travanjski rat, okupacija Jugoslavije i uspostava Nezavisne Države Hrvatske

Travanjskim ratom Jugoslavija, a shodno tome i Hrvatska, postaje izrazito aktivno ratište u srcu Europe. Invazija i podjela Jugoslavije dovela je na površinu etničke sukobe između Srba i Hrvata, odnosno muslimana, na području NDH, te kao glavni politički sukob onaj Komunističke partije Jugoslavije i četnika (kao rojalističkih eksponenata) za apsolutnu vlast u poratnoj Jugoslaviji.

Operacija Otkos 10 jedna je od prvih oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga u Hrvatskom Domovinskom ratu. Sukobljene strane bile su Zbor Narodne Garde te Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Jugoslavenska Narodna Armija s lokalnim Srbima. Trajala je u periodu od 31. listopada do 4. studenog 1991. Njome je oslobođeno oko 900 km2 hrvatskog teritorija. Hrvatske snage predvodili su Franjo Kovačević, Ivica Debić i Antun Delić, a srpske Rade Čakmak, Branko Čortan i Lazo Savatović. Hrvatske snage brojale su 2647 branitelja, a srpske 1759 boraca, što u omjerima iznosi 1,6 : 1 s prednošću hrvatskih snaga. U obrani bilogorskog područja od srpske agresije je veliki značaj imala usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica hrvatskih snaga.

1. Uvod

Objava kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., bila je konačna potvrda prekretnice II. svjetskog rata u Europi, a uslijedila je kao kruna čitave serije za Osovinu nepovoljnih događaja u 1943. godini: predaje njemačke 6. armije u Staljingradu; kapitulacije talijansko-njemačkih snaga u Tunisu; neuspješne njemačke ljetne ofenzive, odnosno uspješne sovjetske protuofenzive kod Kurska; gubitka Sicilije skopčanog s Mussolinijevim uhićenjem i padom fašizma u Italiji.